Sveti Auxentije iz Bitinije

Sveti Auxentije iz Bitinije rodio se oko 400. godine u Siriji, u obitelji perzijskoga podrijetla. U mladosti je služio u konjaničkoj gardi cara Teodozija II. Napustio je vojnu službu i povukao se u samoću na goru Oxiju nedaleko od Konstantinopola. Promjena nije bila tek zamjena jednoga načina života drugim: carski je dvor ostavio radi molitve, posta i traženja Boga.

Njegovo skrovito prebivalište, prema predaji, otkrili su pastiri dok su tražili izgubljene ovce. Glas o pustinjaku ubrzo se proširio. Bolesnici su mu dolazili tražeći ozdravljenje, a drugi savjet i duhovno vodstvo. Tako je samoća koju je izabrao postala mjestom služenja ljudima.

Predaja ga povezuje s Kalcedonskim saborom 451. godine. Kalcedonska vjera ispovijeda da je Isus Krist pravi Bog i pravi čovjek, jedna osoba u dvjema naravima. Auxentije ju je odlučno branio. Rimski martirologij pamti ga kao prezbitera i arhimandrita koji je s brežuljka, „kao s katedre”, snažnim glasom naviještao tu vjeru. Drugi podatci ostavljaju otvorenim pitanje njegova ređenja, pa je najsigurnije prepoznati ga ponajprije kao pustinjaka i duhovnog učitelja.

Nakon Kalcedona nastanio se na gori Scopas u Bitiniji, blizu Kalcedona. Gora je poslije nosila i njegovo ime, a danas je poznata kao Kayış Dağı u Turskoj. Ondje je provodio strog pokornički život i poučavao sve brojnije učenike. Među njima se spominje Vendemijan iz Bitinije, koji je desetljećima nastavio pustinjački život u blizini njegova prebivališta.

Auxentije je umro na gori Scopas; kao datum smrti predaja najčešće navodi 14. veljače 473., premda se pojavljuje i približna godina 470. Njegov se spomendan slavi 14. veljače. Njegov život povezuje samoću s odgovornošću za vjeru i bližnje: povlačenje iz svijeta nije ga odvojilo od Crkve, nego ga je osposobilo da molitvom, poukom i postojanošću služi onima koji su ga tražili.