Sveti Augustin Canterburyjski, biskup i apostol Engleske

Sveti Augustin Canterburyjski bio je rimski redovnik kojega je papa Grgur Veliki poslao u misiju među Anglosase. Godine 597. stigao je u kraljevstvo Kent, stekao zaštitu kralja Æthelberhta i uspostavio crkveno središte u Canterburyju. Smatra se prvim canterburyjskim nadbiskupom i Apostolom Engleske. Ne treba ga miješati sa svetim Augustinom iz Hipona, biskupom i piscem koji je živio gotovo dva stoljeća ranije.

O Augustinovu životu prije misije zna se vrlo malo. Vjerojatno je rođen u Italiji početkom šestoga stoljeća. Bio je monah, a potom prior samostana svetoga Andrije na rimskom brežuljku Celiju. Samostan je osnovao Grgur prije nego što je postao papa. Ondje je Augustin živio u uređenoj zajednici koja mu je pružila iskustvo molitve, vodstva i zajedničkoga života, ali ga nije unaprijed pripremila za složene političke i kulturne prilike Britanije.

Nakon sloma rimske vlasti u Britaniji ondje su se naselili Angli, Sasi i Juti, dok su starije britanske kršćanske zajednice opstale uglavnom na zapadu. Papa Grgur odlučio je poslati misionare u anglosaksonska kraljevstva. Kasnija predaja njegov interes povezuje sa susretom s lijepim anglosaksonskim dječacima na rimskoj tržnici, ali tu pripovijest nije moguće potvrditi kao neposredan povijesni događaj.

Augustin je 596. krenuo na čelu skupine od približno četrdeset monaha. Putovanje ih je odvelo kroz Galiju, gdje su čuli zastrašujuće priče o ljudima kojima su poslani. Skupina se pokolebala i poslala Augustina natrag u Rim da zatraži dopuštenje za odustajanje. Grgur ga je ohrabrio, imenovao opatom misionara i poslao natrag s pismima preporuke biskupima i svjetovnim vladarima na putu.

Misionari su se u proljeće 597. iskrcali na otoku Thanetu u Kentu. Izbor Kenta bio je promišljen. Kralj Æthelberht imao je snažan položaj među južnim anglosaksonskim vladarima, a njegova supruga Berta bila je kršćanska franačka princeza. U Canterburyju je već imala kapelu i svojega kapelana Liudharda. Njezina prisutnost nije značila da je kraljevo obraćenje bilo unaprijed riješeno, ali je misionarima omogućila početni dodir s dvorom.

Æthelberht je Augustina i njegove drugove primio na otvorenom, možda iz opreza prema mogućoj magiji u zatvorenom prostoru. Dopustio im je boravak u Canterburyju, osigurao hranu i ostavio slobodu propovijedanja. Redovnici su živjeli zajednički, molili, postili i služili gradu. Kralj je poslije prihvatio krštenje, no točan datum nije siguran. Predaje navode različite datume tijekom 597., a priču o deset tisuća krštenih na Božić treba razumjeti kao kasniji izvještaj, ne kao preciznu statistiku.

Augustin je bio zaređen za biskupa, ali izvori se ne slažu kada i gdje. Beda navodi Arles i nadbiskupa Æterija nakon početnih uspjeha u Kentu, dok pisma pape Grgura otvaraju mogućnost ranijega ređenja. Sigurno je da je Augustin kao biskup organizirao novu zajednicu i održavao redovitu vezu s Rimom. Godine 601. Grgur mu je poslao palij te novu skupinu suradnika, knjige i predmete potrebne za bogoslužje.

Papa je zamislio širu crkvenu organizaciju s metropolitanskim sjedištima u Londonu i Yorku, ali političke prilike nisu dopuštale neposredno ostvarenje toga plana. Canterbury je ostao Augustinovo sjedište. Ondje je obnovljena crkva koja će postati katedrala, a izvan gradskih zidina osnovan je samostan svetih Petra i Pavla, poslije poznat kao opatija svetoga Augustina. U njemu su trebali biti pokapani biskupi i kraljevi Kenta.

Jedno od najvažnijih pitanja bilo je kako se odnositi prema domaćim britanskim kršćanima. Njihove su se crkvene navike razlikovale od rimskih, osobito u računanju Uskrsa i nekim obredima. Augustin se s njihovim predstavnicima sastao na mjestu koje je poslije nazvano Augustinov hrast. Pokušao ih je pridobiti za zajedničku praksu i suradnju u misiji među Anglosasima, ali dogovor nije postignut. Kasniji izvještaji sukob tumače i Augustinovom nedovoljnom poniznošću. Ishod pokazuje da njegova misija nije bila jednostavno ujedinjenje svih postojećih kršćana na otoku.

Augustin je papi slao praktična pitanja o bogoslužju, disciplini, braku, biskupskoj službi i postupanju s mjesnim običajima. Grgurovi odgovori poticali su razboritu prilagodbu: ono što je dobro iz različitih crkvenih predaja trebalo je prikupiti i primijeniti u novoj zajednici. Taj je pristup bio važan jer misionari nisu dolazili na prazan prostor, nego među narod s vlastitim ustanovama i u zemlju u kojoj su kršćanske zajednice već postojale.

Augustinovi uspjesi bili su stvarni, ali ograničeni ponajprije na Kent i kraljevski krug. Kraljeva potpora olakšala je propovijedanje, no izvori ističu da Æthelberht nije prisiljavao podanike na krštenje. Misija se širila osobnim vezama, javnim bogoslužjem i osnivanjem trajnih ustanova. Nakon Augustina njegovi su suradnici nastavili djelo, koje će prolaziti kroz uspjehe i povratke starim vjerovanjima.

Umro je u Canterburyju vjerojatno 604., premda neki izvori navode 605. Ni točan datum smrti nije posve siguran; uz njega se tradicionalno veže 26. svibnja. Pokopan je uz samostansku crkvu, a nakon njezina dovršetka njegovi su ostatci uneseni unutra. Čašćenje se razvilo ubrzo nakon smrti.

Zajednice koje je osnovao postale su uporišta daljnjega naviještanja, obrazovanja i čuvanja knjiga. Njegovi nasljednici nastavili su razvijati veze s Rimom i drugim anglosaksonskim kraljevstvima. Tako je skroman početak na Thanetu prerastao u ustanovu čiji je utjecaj nadživio političke granice Kenta.

Spomendan svetoga Augustina Canterburyjskoga slavi se 27. svibnja. Njegova povijesna važnost ne počiva na tvrdnji da je prvi donio kršćanstvo u Britaniju, jer je ono ondje postojalo stoljećima ranije. Njegova je posebna uloga u pokretanju rimske misije među Anglosasima i stvaranju canterburyjskoga središta koje će trajno obilježiti englesko kršćanstvo. Njegov život pokazuje i složenost misije: hrabrost nakon početnoga straha, oslanjanje na gostoprimstvo, potrebu prilagodbe te granice koje ni snažna potpora pape i kralja nije mogla ukloniti.