Sveti Augustin iz Hipona, biskup i crkveni naučitelj

Život svetoga Augustina iz Hipona nije samo put od zablude do obraćenja, nego trajno otkrivanje da ljudsko srce može počinuti jedino u Bogu koji prvi traži čovjeka. I nakon krštenja morao je učiti primati milost, služiti zajednici koju nije sam izabrao i svoju iznimnu inteligenciju staviti u službu ljubavi. Zato njegove Ispovijesti nisu spomenik vlastitoj pobjedi, nego molitva Bogu koji djeluje kroz nemir, slabost i vrijeme.

Aurelije Augustin rođen je 13. studenoga 354. u Tagasti u rimskoj Numidiji, na području današnjega Alžira. Njegova majka Monika bila je kršćanka, a otac Patricije primio je krštenje pred kraj života. Obitelj nije pripadala najbogatijemu sloju, ali je Augustinu omogućila obrazovanje koje je otvaralo put prema javnoj karijeri. U Madauru, a zatim u Kartagi, učio je gramatiku, književnost i retoriku. Latinskim je jezikom ovladao izvanredno, dok mu je grčki ostao težak.

U Ispovijestima se vraća i na naizgled malen događaj iz dječaštva: s prijateljima je ukrao kruške koje mu nisu bile potrebne. Nije ga zaokupljala vrijednost voća, nego pitanje zašto čovjek čini zlo i onda kada od njega nema stvarne koristi. Već se tu vidi Augustinov način mišljenja. Osobno iskustvo ne opisuje radi samosažaljenja ili zanimljive anegdote, nego ga pretvara u pitanje o slobodi, želji, odgovornosti i milosti.

U Kartagi je kao mladić živio sa ženom čije ime nije sačuvano. Njihova je veza trajala više od petnaest godina, a dobili su sina Adeodata. Augustinov kasniji govor o vlastitim grijesima ne smije izbrisati stvarnost te duge povezanosti ni bol rastanka koji je prihvatio pod pritiskom planirane društveno povoljne ženidbe. Adeodat je ostao uz oca, primio s njim krštenje i umro vrlo mlad. Augustin ga je pamtio kao iznimno darovita sina.

U devetnaestoj godini pročitao je Ciceronov danas izgubljeni Hortenzije. Knjiga je u njemu probudila žudnju za mudrošću. Ipak, Sveto pismo tada mu se činilo književno siromašnim, a starozavjetni tekstovi nerazumljivima. Priklonio se manihejstvu, religijskom sustavu koji je stvarnost objašnjavao sukobom svjetla i tame. Njegov dualizam privremeno mu je nudio jednostavan odgovor na podrijetlo zla i opravdanje vlastite podijeljenosti. Nakon gotovo deset godina razočarao se u manihejske učitelje, osobito nakon susreta s Faustom iz Mileva, čija učenost nije odgovorila na njegova pitanja.

Augustin je predavao retoriku u Tagasti i Kartagi, zatim otišao u Rim, a 384. dobio uglednu službu carskoga profesora retorike u Milanu. Bio je blizu političkoj karijeri i društvenomu uspjehu, ali se iznutra sve više udaljavao od sigurnosti koju je javno predstavljao. Prošao je kroz skepticizam, a čitanje platonističkih filozofa pomoglo mu je shvatiti Boga kao duhovnu stvarnost. Filozofija mu je pokazala da kršćanstvo nije gruba predodžba koju je ranije odbacivao, ali nije mu dala snagu da promijeni život.

U Milanu je upoznao biskupa Ambrozija. Najprije ga je privuklo njegovo umijeće govora, a zatim način na koji je tumačio Sveto pismo. Ambrozije mu je pokazao da se biblijski tekst ne svodi na površno, doslovno čitanje i da kršćanska vjera može izdržati ozbiljno intelektualno propitivanje. Monika je u međuvremenu došla za sinom i nastavila moliti za njegovo obraćenje. Njezina uloga nije bila zamjena za Augustinovu slobodu, nego postojana ljubav koja ga nije prestala pratiti.

Krajem ljeta 386. unutarnja borba došla je do prijeloma. Augustin je u vrtu čuo dječji glas koji je ponavljao: „Uzmi i čitaj.” Otvorio je Poslanicu Rimljanima i pročitao poziv da napusti razuzdanost i zaodjene se Gospodinom Isusom Kristom. Taj događaj poznajemo iz njegovih Ispovijesti, teološki oblikovana sjećanja u kojemu vlastiti život čita pred Bogom. Nakon priprave Ambrozije je na uskrsno bdjenje 387. krstio Augustina, Adeodata i prijatelja Alipija.

Na povratku u Afriku Monika se razboljela i umrla u Ostiji. Augustin je sačuvao opis njihova posljednjeg razgovora, u kojemu su zajedno usmjerili čežnju prema vječnom životu. Nije skrivao vlastite suze ni borbu s tugom. Kršćanska nada za njega nije poništavala ljubav prema osobi ni bol zbog njezina odlaska. U Tagasti je potom s prijateljima zasnovao zajednički život molitve, studija i dijeljenja dobara. Želio je živjeti povučeno, ali će ga potrebe Crkve odvesti drugim putem.

Dok je 391. boravio u Hiponu, vjernici su ga prepoznali kao prikladna kandidata za svećeništvo. Zaređen je premda to nije planirao, a oko 396. postao je biskup Hipona. Sljedeća desetljeća proveo je propovijedajući, poučavajući katekumene, rješavajući sporove, skrbeći za siromašne i vodeći mjesnu Crkvu. Njegova golema spisateljska djelatnost izrasla je iz pastoralnih pitanja, polemika i molitve, a ne iz mirne izdvojenosti akademskoga života.

U sukobu s donatistima branio je jedinstvo Crkve i tvrdio da valjanost sakramenata ne ovisi o moralnoj savršenosti služitelja, nego o Kristu koji djeluje. Ipak, njegovo kasnije opravdavanje državne prisile protiv donatista ostaje težak dio njegove baštine. U raspravama s Pelagijem snažno je naglasio prvenstvo Božje milosti. Čovjek bez milosti ne može sam sebe izliječiti, ali milost ne uništava slobodu: oslobađa je da može ljubiti dobro. Augustinove su formulacije poslije izazivale različita tumačenja, no njegova je temeljna nakana bila sačuvati i Božju inicijativu i stvarnu odgovornost čovjeka.

Njegova su djela oblikovala zapadno kršćanstvo i europsku misao. Ispovijesti povezuju autobiografiju, molitvu i razmatranje pamćenja, vremena i stvaranja. U djelu O Trojstvu tražio je tragove trojstvenoga života u ljudskome duhu, svjestan da nijedna usporedba ne obuhvaća Božje otajstvo. Božji grad počeo je pisati nakon pljačke Rima 410., kada su kršćane optuživali za propast staroga poretka. Odgovorio je da se Božji grad ne može poistovjetiti ni s jednim carstvom. Zemaljska vlast mora težiti pravdi i miru, ali nijedna država nije konačni predmet kršćanske nade.

Augustin je napisao i tisuće propovijedi, pisama, komentara Svetoga pisma i rasprava. Njegovo Pravilo postalo je temelj života brojnih redovničkih zajednica. Pisao je snažno i katkad polemično, ali se nije bojao ispravljati vlastite tekstove. Pred kraj života sastavio je Preispitivanja, pregled svojih djela u kojemu je bilježio što bi izrazio drukčije. Ta sposobnost samokritike pripada njegovoj veličini jednako kao intelektualna plodnost.

Kada su Vandali 430. opsjeli Hipon, Augustin je bio star i bolestan. Posljednje je dane provodio u molitvi i pokori, a pokorničke psalme dao je postaviti na zid sobe. Umro je 28. kolovoza 430. Njegovo se tijelo poslije čuvalo na Sardiniji, a zatim je prema predaji preneseno u Paviju. Papa Bonifacije VIII. ubrojio ga je 1298. među četiri velika naučitelja zapadne Crkve. Njegov je spomendan 28. kolovoza, dan nakon spomendana svete Monike.

Augustin ostaje suvremen jer ljudski nemir ne proglašava neprijateljem vjere. Nemir može voditi u bijeg i samovolju, ali kada postane iskrena potraga, otvara čovjeka istini. Njegov život ne govori da obraćenje briše prošlost ili uklanja svaku ograničenost. Govori da Bog može primiti cijelu čovjekovu povijest, pročistiti njegovu želju i vratiti slobodi sposobnost ljubavi. Srce počiva tek kada pronađe Boga koji je u njemu bio prisutan prije svakoga pitanja.