Sveti Atanazije I. Napuljski
- Slavi se
- 15. srpnja
Sveti Atanazije I. Napuljski bio je biskup u vremenu kada su se na jugu Italije prepletali crkveni autoritet, obiteljska vlast i vojni savezi. Potjecao je iz napuljske vladarske kuće, ali je kao biskup došao u sukob s vlastitim nećakom jer nije pristao da politički probitak grada bude važniji od crkvene vjernosti i sigurnosti kršćanske zajednice.
Rodio se oko 832. kao drugi sin napuljskoga vojvode Sergija I. Još nije imao dvadeset godina kada je 849. izabran za biskupa Napulja; u Rimu ga je posvetio papa Leon IV. Izvor njegovo biskupsko djelovanje računa od 850. godine. Blizina vojvodske obitelji otvorila mu je pristup središtima moći, ali mu je donijela i kušnje u kojima je rodbinska povezanost postala teret.
Kao biskup živio je strogo i molitveno te se brinuo za izobrazbu klera. Nadzirao je obnovu samostana Presvetoga Spasitelja i osnovao samostan posvećen svetima Januariju i Agripinu. Utemeljio je prihvatilište za hodočasnike i uredio otkupljivanje zarobljenika koji su pali u ruke Saracena. Ta djela pokazuju pastira kojemu crkvena uprava nije bila sama sebi svrhom: obrazovanje svećenika, gostoprimstvo i oslobađanje zatočenih bili su različiti oblici iste službe.
Atanazije je sudjelovao na Lateranskom saboru 863. Bio je povezan s papinskim dvorom i zapadnim carevima Lotarom I. i Ludovikom II., a služio je i kao papinski legat. Njegov otac Sergije tražio je da se obitelj u upravljanju Napuljem oslanja na biskupov savjet. Atanazijev brat Grgur to je prihvaćao, ali Grgurov sin i nasljednik Sergije II. krenuo je drugim putem.
Sukob je izbio oko napuljskoga savezništva s muslimanskim Aglabidima sa Sicilije. Atanazije se tomu protivio, dok je vojvoda Sergije II. posegnuo za katedralnim blagom i počeo progoniti svoga strica. Napetost nije ostala samo politička: vojvoda je 870. zatočio i strica Cezara, zapovjednika napuljske flote i protivnika istoga saveza; Cezar je umro u zatočeništvu.
Biskup Atanazije bio je prognan na mali otok. Iz progonstva su ga izbavili amalfitanski brodovi koje je poslao car Ludovik II. Nije se više vratio na svoju stolicu. Na putu prema Rimu umro je 872. u Veroliju. Najprije je pokopan u Monte Cassinu, a njegovo je tijelo poslije preneseno u napuljsku katedralu.
Njegov životopis sastavio je Ivan Đakon već 872., u godini biskupove smrti. Napulj ga časti kao jednoga od svojih zaštitnika, a spomendan mu je 15. srpnja. Njegova vjernost nije se očitovala u udaljenosti od javnoga života, nego u odluci da pred vlašću, pa i vlašću vlastite obitelji, sačuva slobodu pastirske savjesti.
