Sveti Atanazije Atonski
- Slavi se
- 5. srpnja
Sveti Atanazije Atonski dao je monaštvu na Svetoj Gori oblik zajedničkoga života koji će obilježiti njezinu povijest. Nije bio prvi pustinjak na Atosu, ali je osnutkom Velike Lavre i pravilom koje je uredilo molitvu, rad i zajedničku odgovornost postao ključnim utemeljiteljem organiziranoga atonskog monaštva.
Rođen je oko 920. u Trapezuntu, današnjem Trabzonu, u obitelji podrijetlom iz Antiohije. Na krštenju je dobio ime Abraham. Rano je ostao bez roditelja, a školovanje je nastavio u Carigradu, gdje je stekao izvrsnu naobrazbu i neko vrijeme poučavao. Ipak, ugled i mogućnost javne karijere nisu utišali njegovu želju za potpunijim predanjem Bogu.
U samostanu na gori Kyminas u Bitiniji stavio se pod vodstvo svetoga Mihaela Maleina. Ondje je primio monaško ime Atanazije i prošao školu poslušnosti, molitve i askeze. Kad su mu počeli povjeravati veću odgovornost, udaljio se tražeći skrovitiji život. Oko 958. stigao je na Atos, gdje su pustinjaci živjeli u malim, slabo povezanim zajednicama.
Njegov nekadašnji poznanik Nicefor Foka, vojskovođa i budući bizantski car, podupro je gradnju Velike Lavre. Samostan je utemeljen 963. i postao je velika zajednica s crkvom, blagovalištem, bolnicom, gostinjcem i uređenim svakodnevnim radom. Atanazije je monasima dao pravilo zajedničkoga života u kojemu osobna askeza nije nestala, nego je bila povezana s liturgijom, poslušnošću i brigom za braću.
Takva promjena nije prošla bez otpora. Dio atonskih pustinjaka smatrao je da velika ustanova, carska zaštita i zajednički poredak ugrožavaju stariji način samotničkoga života. Nakon Niceforove smrti Atanazije je nakratko napustio Atos. Car Ivan I. Cimisk podupro je 972. poveljom uređenje Svete Gore, a Atanazije se vratio u Lavru. Napetost između pustinje i zajednice nije rješavao dokidanjem jednoga oblika, nego stvaranjem prostora u kojemu su različiti monaški pozivi mogli opstati pod crkvenim poretkom.
Umro je oko prijelaza u 11. stoljeće, najčešće se navodi oko 1003., kada se pri gradnji urušio dio crkve i zatrpao njega i nekoliko monaha. Točna godina nije pouzdano utvrđena. Njegov grob u Velikoj Lavri postao je mjesto štovanja, a dvije stare hagiografije svjedoče koliko je brzo njegov život postao važan atonskim zajednicama.
Spomendan svetoga Atanazija Atonskog slavi se 5. srpnja. Njegova baština živi u ritmu molitve i rada: duhovna žeđ koja ga je vodila u samoću sazrela je u sposobnost da izgradi zajednicu u kojoj se braća zajedno predaju Bogu.
