Sveti Atanazije

Može li nešto istodobno biti sto posto crno i sto posto bijelo? Zacijelo ne može. Logika slična toj izazvala je u Crkvi četvrtoga stoljeća žestoku raspravu poznatu kao arijanizam. Među najvećim protivnicima arijanizma bio je Sveti Atanazije, kojega danas častimo.

Arije je bio svećenik iz Aleksandrije, na području današnjega Egipta. Vjerovanje da je Isus sto posto čovjek i sto posto Bog njemu se činilo logički nespojivim. Zato je Arije naučavao da je Otac stvorio Sina, pa je Sin podložan Ocu te nije ni suvječan ni jednak Ocu. Rasprava je naposljetku riješena na crkvenom saboru u Niceji, koji je sazvao rimski car Konstantin Veliki. Odgovor je došao u obliku Nicejskoga vjerovanja, koje i danas ispovijedamo u Crkvi. Nicejsko vjerovanje izrazilo je pravu istinu, a današnji se svetac pobrinuo da tako i bude.

O ranom životu Svetoga Atanazija malo se zna, ali mnogo se zna o njegovu nepokolebljivom vodstvu, hrabrosti i dubini vjere, zahvaljujući obilju spisa koje je ostavio za sobom. Jedna pripovijest kaže da su se Atanazije i dvojica njegovih prijatelja, dok je još bio dječak, igrali na obali kad ih je opazio aleksandrijski biskup. Biskup je primijetio da se mali Atanazije pretvara kako krsti druge dječake, oponašajući samoga biskupa. Nakon što je ispitao Atanazijevu vjeru i njegovo razumijevanje sakramenta, biskup je izjavio da su Atanazijeva krštenja drugih dječaka doista valjana. Potom je uzeo Atanazija pod svoju zaštitu i pobrinuo se da stekne najbolje obrazovanje koje mu je cvatući kršćanski grad Aleksandrija mogao pružiti. Postao je izvrstan učenik i osobito se posvetio Svetomu pismu.

U to je vrijeme Aleksandrija bila važno trgovačko središte, prožeto mješavinom grčke i rimske kulture. Vjera je bila snažna, a gradske škole na glasu. Ono što je dolazilo iz Aleksandrije utjecalo je na cijelu Crkvu. Godine 311. aleksandrijski je biskup podnio mučeništvo u jednome od posljednjih rimskih progona vjere. Godine 313. car Konstantin izdao je Milanski edikt, kojim je ozakonio ispovijedanje kršćanske vjere. Po završetku školovanja Atanazije je u Aleksandriji zaređen za đakona. Kao đakon, svoje je poznavanje Svetoga pisma osobito očitovao u svojem prvom velikom djelu O utjelovljenju Riječi, u kojem snažno izlaže da je Isus božanska i vječna Očeva Riječ.

S ozakonjenjem kršćanstva i završetkom izvanjskih progona Crkve započeo je novi napad na Crkvu — ovaj put iznutra. Oko 318. godine Arije, svećenik u jednoj bogatoj župi u Aleksandriji, s propovjedaonice je izjavio da je njegov biskup heretik. Širio je svoje uvjerenje da je Sin Božji podložan Ocu, da ne dijeli njegovu božansku narav te stoga nije ni vječan ni suvječan. Aleksandrijski biskup silno se trudio izmiriti Arija, ali bez uspjeha. Godine 321. u Aleksandriji je održana sinoda od gotovo stotinu biskupa, i oni su odbacili Arijev nauk. Arije je potom odbacio biskupe i pobjegao u Palestinu, gdje je nastavio širiti svoje zablude. Budući da je kršćanstvo sada bilo zakonito u cijelome Carstvu, Arije je krenuo propovijedati nadaleko, pa je čak sastavljao kratke himne kojima je poučavao narod, sa stihovima poput: „Bilo je vrijeme kad Njega nije bilo...” Naposljetku je car Konstantin doznao za taj spor i htio da se riješi.

Godine 325. Konstantin je, u suradnji s papom Silvestrom, sazvao prvi opći crkveni sabor u gradu Niceji, blizu Carigrada. Dok su se biskupi okupljali iz cijeloga Carstva, mnogi su na sebi nosili tjelesne znakove progona koje su nad njima provodili rimski carevi tijekom njihova života. Sada su se suočili s novim neprijateljem, koji je nastojao zanijekati Kristovo božanstvo. Na saboru je Ariju bilo dopušteno da pred svima iznese svoj nauk. I aleksandrijski je biskup izložio svoje stajalište. Kasnija svjedočanstva također navode da je đakon Atanazije bio jedan od najjasnijih i najuvjerljivijih glasova u obrani Kristova božanstva, oslanjajući svoje argumente na svoje djelo O utjelovljenju Riječi Božje. Od više od tristo nazočnih biskupa, samo su dvojica odbila poduprijeti stajalište koje su zastupali aleksandrijski biskup i đakon Atanazije. Sastavljeno je vjerovanje koje je jasno i sažeto izrazilo čistu vjeru Crkve: Nicejsko vjerovanje. Ona dvojica biskupa koja su ga odbila prihvatiti, zajedno s Arijem, bila su prognana. Nedugo nakon sabora aleksandrijski je biskup umro, a tridesetogodišnji Atanazije izabran je za njegova nasljednika, na radost svega naroda.

Moglo bi se pomisliti da je Nicejski sabor, svojim proglašenjem Nicejskoga vjerovanja, okončao nevolje, ali nije bilo tako. Ubrzo potom prognani biskupi koji su podupirali Arija zadobili su potporu cara Konstantina i nagovorili ga da biskupa Atanazija progna iz Aleksandrije. To je bilo prvo od pet izgnanstava koja će biskup Atanazije podnijeti od četvorice različitih rimskih careva. Štoviše, sedamnaest od svojih četrdeset i osam godina kao aleksandrijski biskup proveo je u progonstvu.

U Poslanici Rimljanima 8, 28 stoji: „A znamo da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani.” To se Pismo zacijelo ispunilo u životu Svetoga Atanazija. Tijekom svojih pet izgnanstava napisao je više od pedeset pisama koja su sačuvana, brojna djela o vjeri i prvi opširan životopis jednoga sveca, Život svetoga Antuna pustinjaka. Njegova knjiga o svetom Antunu temeljila se na njegovu izravnom poznavanju života toga pustinjskog monaha. Vjeruje se da je Atanazije proveo najmanje godinu dana s Antunom prije njegove smrti, a zatim još pet ili šest godina sa zajednicom pustinjskih monaha koju je Antun pomogao utemeljiti. Atanazijevo poznavanje toga jedinstvenog poziva, kao i njegovo osobno dioništvo u njemu, pružilo je ranoj Crkvi snažno svjedočanstvo o pozivu na samoću i molitvu. Njegova je knjiga postala jedna od najviše prepisivanih knjiga toga vremena i ostala vrlo omiljena sve do danas. Gotovo da nema sumnje da je upravo to djelo uvelike pridonijelo razumijevanju kontemplativnoga života, ne samo među pustinjskim monasima nego i među redovnicima, klerom i laicima. Osim toga, Atanazijeva druga djela ne samo da su naposljetku dovela do potpunoga odbacivanja arijanske hereze, nego su teolozima od tada pa nadalje pružila dragocjene uvide u vjeru, osobito u otajstvo Utjelovljenja i Kristova božanstva.

Dok častimo ovoga velikog crkvenog naučitelja, osobito razmatrajmo njegovu nepokolebljivu odanost istini, premda je zbog nje trpio cjeloživotni progon. Bilo bi mu lakše da je šutio, ali nije šutio. Ako se i vi katkada zateknete kako činite ustupke u svojoj vjeri, nadahnite se Svetim Atanazijem i danas zazovite njegov zagovor.