Sveti Atanazije Aleksandrijski, biskup i crkveni naučitelj

Sveti Atanazije Aleksandrijski pripada najvažnijim kršćanskim misliocima četvrtoga stoljeća. Gotovo cijeli njegov javni život obilježio je spor oko pitanja tko je Isus Krist: stvorenje uzvišenije od svih drugih ili vječni Božji Sin, iste božanske biti s Ocem. Atanazije je u obrani nicejskoga odgovora podnio pet progonstava i više od sedamnaest godina proveo izvan svoje biskupije. Bio je aleksandrijski biskup, teolog, crkveni otac i pisac čija su djela oblikovala govor o Kristovu utjelovljenju, Trojstvu i monaškom životu.

Godina njegova rođenja nije sigurna. Izvori je smještaju između 293. i 298., pa je najopreznije reći da je rođen oko 296.–298. u Aleksandriji ili možda u obližnjem Damanhuru u delti Nila. Odrastao je u kršćanskoj obitelji u gradu koji je bio veliko trgovačko i obrazovno središte Rimskoga Carstva. Aleksandrija je povezivala grčku kulturu, egipatsku baštinu i snažnu kršćansku intelektualnu predaju. Atanazije je stekao dobro obrazovanje, izvrsno poznavao grčki jezik i Sveto pismo, a služio se i koptskim.

Uz njegovo se djetinjstvo veže pripovijest prema kojoj ga je biskup Aleksandar opazio dok se s dječacima na obali igrao crkvenoga obreda. Premda se povijesni detalji te zgode ne mogu provjeriti, predaja dobro izražava bliskost koja će nastati između mladoga Atanazija i biskupa. Aleksandar ga je uveo u crkvenu službu, a 319. zaredio za đakona i uzeo za tajnika. Atanazije je već kao mlad čovjek napisao rasprave Protiv pogana i O utjelovljenju. U njima je obrazlagao da je Božja Riječ doista postala čovjekom kako bi čovjeka obnovila i privela zajedništvu s Bogom.

U Aleksandriji je oko 318. izbio spor koji će obilježiti njegovo doba. Prezbiter Arije učio je da Sin nije vječan kao Otac, nego da je stvoren i Ocu podložan. Rasprava se proširila daleko izvan Egipta. Car Konstantin sazvao je 325. sabor u Niceji, na kojemu je Atanazije sudjelovao kao đakon i pratitelj biskupa Aleksandra. Sabor je ispovjedio da je Sin istobitan s Ocem. Atanazije nije bio tvorac svih saborskih izraza, ali je postao njihov najuporniji branitelj.

Nakon Aleksandrove smrti Atanazije je 328. preuzeo aleksandrijsku stolicu. Njegova je biskupija obuhvaćala Egipat i Libiju, pa je obilazio udaljene zajednice i povezivao se s monasima u pustinji. Bio je mlad za tako odgovornu službu, a protivnici su od početka osporavali i njegov izbor i njegovu politiku. Teološki spor ubrzo se isprepleo s dvorskim interesima, osobnim optužbama i promjenjivom carskom naklonošću.

Prvo je progonstvo započelo 335., nakon sinode u Tiru i optužbe da ugrožava dopremu egipatskoga žita u Carigrad. Car Konstantin poslao ga je u Trier. Nakon careve smrti vratio se u Aleksandriju, ali to nije bio kraj sukoba. Tijekom sljedećih desetljeća carevi i suparnički biskupi više su ga puta uklanjali, a on je utočište nalazio u Rimu ili među egipatskim monasima. Ukupno je prošao pet progonstava po odlukama četvorice careva. Povratci su pokazivali koliko je snažnu potporu imao među vlastitim vjernicima, dok su nova protjerivanja otkrivala koliko je crkveni život tada ovisio o nestalnoj carskoj politici.

Atanazije nije branio tek jednu riječ iz vjerovanja. Za njega je u pitanju bilo samo središte spasenja. Ako Krist nije istinski Bog, smatrao je, čovjek po njemu ne može biti stvarno sjedinjen s Bogom. Zato je nauk o Kristovu božanstvu povezivao s njegovim rođenjem, smrću i uskrsnućem, a teološku raspravu vodio kao pastir koji želi sačuvati smisao kršćanske nade. U polemičkim spisima znao je biti vrlo oštar, ali njegova se misao nije iscrpljivala u pobijanju protivnika.

Njegova izgnanstva nisu bila jednaka. U Trieru se susreo sa zapadnim crkvenim prilikama; u Rimu je pred drugim biskupima branio svoju službu; u egipatskoj pustinji oslanjao se na monaške zajednice koje su mu pružale zaklon. Povremeno je morao napustiti grad iznenada, čak i usred bogoslužja, kako bi izbjegao uhićenje. Protivnici su na njegovo mjesto postavljali druge biskupe, ali se veza između Atanazija i velikoga dijela aleksandrijskih vjernika održala. Tako je njegovo biskupstvo, premda neprestano prekidano, postalo dugotrajno svjedočanstvo otpora pokušaju da politička moć određuje sadržaj vjere.

Vrijeme izvan Aleksandrije koristio je za pisanje i održavanje veza s drugim crkvenim zajednicama. Sastavio je obrane vlastitoga djelovanja, rasprave protiv arijanizma, tumačenja Pisma i brojna pisma. U uskrsnom pismu iz 367. nabrojio je dvadeset i sedam knjiga Novoga zavjeta koje odgovaraju današnjemu opsegu. Taj popis nije nastao u praznini niti je sam zaključio raspravu o kanonu, ali je važan svjedok ranoga prihvaćanja tih knjiga.

U pisanju je spajao biblijsko obrazlaganje s praktičnim pitanjima crkvenoga života. Njegova uskrsna pisma nisu služila samo određivanju datuma slavlja, nego su poučavala zajednice i održavala vezu biskupa s područjem koje nije uvijek mogao slobodno obilaziti. Polemička djela čuvaju njegov pogled na burne događaje, pa ih treba čitati svjesno da ih piše neposredni sudionik sukoba. Ipak, upravo zahvaljujući toj opsežnoj pisanoj ostavštini moguće je pratiti kako je tijekom desetljeća dosljedno razvijao središnju misao svojih mladenačkih spisa: u Kristu se sam Bog približio čovjeku radi njegova spasenja.

Posebno mjesto u njegovoj baštini ima Život svetoga Antuna. Atanazije je poznavao egipatsko monaštvo i Antuna Pustinjaka, a životopis je ideal pustinjskoga asketa približio širokom krugu čitatelja. Djelo se brzo širilo, prevodilo i poticalo razvoj monaškoga života na Istoku i Zapadu. U Atanazijevu prikazu povlačenje u pustinju nije bijeg od odgovornosti, nego ozbiljna borba za unutarnju slobodu i cjelovit život pred Bogom.

Posljednje godine napokon je proveo u svojoj biskupiji. Umro je u Aleksandriji 2. svibnja 373. Nakon desetljeća sporova ostavio je zajednicu učvršćenu u nicejskoj vjeri i opsežan književni opus. Kasniji naraštaji nazivali su ga stupom Crkve i ocem pravovjerja. Papa Pio V. proglasio ga je 1568. crkvenim naučiteljem, a ubraja se među četiri velika grčka crkvena oca.

Atanazijev život pokazuje da obrana uvjerenja može zahtijevati više od jednoga dramatičnog čina. Njegova se postojanost mjerila desetljećima odlazaka i povrataka, političkih preokreta, lažnih optužaba i rada u nesigurnosti. Spomendan 2. svibnja čuva uspomenu na biskupa koji je znao da teološke riječi imaju težinu samo ako štite istinu o Bogu koji se približio čovjeku.