Sveti Atala
- Slavi se
- 10. ožujka
Sveti Atala nije izabrao lakši samostanski život kada mu se pružila prilika ostati na sigurnom. Napustio je zajednicu u kojoj je stega oslabila, zatim se odrekao ponuđenoga vodstva kako bi svetoga Kolumbana pratio u izgnanstvo. Njegov se put tako oblikovao u trajnoj odluci da redovničko obećanje vrijedi i onda kada traži odlazak, oskudicu i sukob.
Rođen je u Burgundiji u 6. stoljeću. O njegovoj obitelji i ranim godinama nema mnogo sigurnih podataka. Redovnički je život započeo u glasovitoj opatiji Lérins, ali je, nezadovoljan stanjem zajednice, prešao u Luxeuil, samostan koji je osnovao irski misionar Kolumban. Ondje je postao njegov učenik i jedan od najpouzdanijih suradnika.
Kada je kralj Teuderik II. protjerao Kolumbana iz Luxeuila, Atali je bilo ponuđeno da ga naslijedi kao opat. On je ipak odlučio poći s učiteljem. Nakon dugoga puta stigli su u sjevernu Italiju i uz rijeku Trebbiju osnovali samostan Bobbio. Zajednica je niknula na rubu tadašnjih političkih i crkvenih prijepora, u kraju gdje se katolička vjera susretala sa snažnim arijanskim utjecajem među Langobardima.
Nakon Kolumbanove smrti 615. Atala je postao drugi opat Bobbija. Ustrajao je na ozbiljnoj redovničkoj stezi, što je među dijelom monaha izazvalo otpor. Stari životopis pripovijeda da je nezadovoljnima dopustio otići te da su se neki poslije vratili. Pojedinosti o njihovim nesrećama pripadaju hagiografskoj predaji i ne treba ih pretvarati u pouzdanu kroniku Božjih kazni. Čvrsta jezgra pripovijesti pokazuje opata koji zajedništvo nije održavao popuštanjem, ali ni silom.
Atalino vodstvo nije bilo zatvoreno samo u unutarnji poredak samostana. Bobbio je pod njim čuvao katoličku vjeru u napetim odnosima s arijanskom vlašću, a samostanska je knjižnica rasla kao mjesto učenja i prijepisa. S Atalinim se imenom povezuje i skrb za uvezivanje knjiga. Natpis sačuvan na jednom palimpsestu svjedoči da je rukopis pripadao njegovu spremištu knjiga. Taj malen trag pokazuje da se postojanost zajednice gradila i tihim čuvanjem onoga što je primila.
Umro je u Bobbiju, gdje je i pokopan. Lokalni zapisi koje ovdje pratimo navode 622. godinu, dok stara Katolička enciklopedija i više kasnijih crkvenih prikaza navode 627.; zbog toga godinu smrti nije moguće iznijeti bez napomene o neskladu. Pouzdanije je prihvatiti 627. kao prevladavajući podatak, uz očuvanje otvorene kronološke dvojbe.
Spomendan svetoga Atale slavi se 10. ožujka. Njegov je život ostao vezan uz tri samostana, ali nije bio niz traženja boljega mjesta. Od Lérinsa preko Luxeuila do Bobbija tražio je zajednicu u kojoj će se vjera ozbiljno živjeti, a kada mu je ona povjerena, čuvao ju je u istom duhu u kojem je nekoć prihvatio izgnanstvo.
