Sveti Asklepijad Antiohijski
- Slavi se
- 18. listopada
Sveti Asklepijad Antiohijski vodio je jednu od najvažnijih kršćanskih zajednica svojega vremena u razdoblju kada vjera još nije uživala sigurnost pred rimskom vlašću. O njegovu životu nije sačuvan opširan životopis, ali drevna ga predaja pamti kao biskupa i ispovjednika koji je kušnje progona podnio ne napuštajući povjerenu Crkvu.
Asklepijad je naslijedio Serapiona na biskupskoj stolici u Antiohiji. Početak njegove službe različito se smješta u 211. ili 212. godinu. Crkveni povjesničar Euzebije Cezarejski povezuje ga s prvom godinom vladavine cara Karakale, dok drugi kronološki proračuni dopuštaju nešto raniji početak. Ta razlika ne mijenja pouzdanu jezgru predaje: Asklepijad je početkom 3. stoljeća bio antiohijski biskup, a nakon njega službu je preuzeo Filet.
Antiohija je tada bila veliko središte Rimskoga Carstva i grad duboko povezan s početcima kršćanstva. Voditi tamošnju zajednicu značilo je čuvati apostolsku vjeru, jedinstvo vjernika i crkveni život usred političke nestabilnosti i povremenih progona. Asklepijad je dobio naslov Ispovjednika zbog trpljenja koje je podnio u tim okolnostima. Neki ga izvori nazivaju i mučenikom, premda ne opisuju njegovu smrt kao pogubljenje.
Ni godina njegove smrti nije posve sigurna. Najčešće se navodi razdoblje oko 217. ili 218. godine, dok dio predaje predlaže 220. godinu. Oskudni podatci traže urednu suzdržanost: ne dopuštaju rekonstrukciju njegovih riječi, pojedinih progona ni okolnosti smrti, ali svjedoče o trajnom spomenu biskupa koji je ostao postojan pod pritiskom.
Relikvija koja se pripisuje svetom Asklepijadu čuva se u crkvi Otkupitelja u Beču. Budući da postoji i drugi svetac istoga imena, mučenik iz Decijeva doba koji je umro oko 250., ta se dva lika ne smiju poistovjećivati. Antiohijski Asklepijad pripada ranijemu naraštaju i prepoznaje se ponajprije po svojoj biskupskoj službi.
Spomendan svetoga Asklepijada Antiohijskoga slavi se 18. listopada. Njegov skroman povijesni trag čuva zahtjevnu sliku pastira: nije ostao zapamćen po velikom broju sačuvanih djela, nego po vjernosti zajednici u nesigurnu vremenu. Takva postojanost pokazuje da crkveno vodstvo nije prije svega položaj, nego ostanak uz povjereni narod kada kušnje vjernost čine skupom.
