Sveti Aron, patrijarh
- Slavi se
- 1. srpnja
Sveti Aron u biblijskoj povijesti stoji uz Mojsija kao brat, glasnogovornik i prvi veliki svećenik Izraela. Njegov lik ne počiva na bezgrešnoj veličini: Sveto pismo zajedno čuva njegovu službu i njegove teške slabosti. Upravo zato Aron pokazuje da Božji poziv nije nagrada savršenima, nego dar koji traži vjernost, poniznost i trajno obraćenje.
Knjiga Izlaska predstavlja ga kao sina Amrama i Jokebede te brata Mojsija i Mirjam. Kada se Mojsije ustručavao prihvatiti poslanje zbog svoje nesigurnosti u govoru, Bog mu je dao Arona za pomoćnika i glasnogovornika. Aron mu je izišao ususret, slušao njegove riječi i pred narodom govorio o Božjem obećanju izbavljenja. Zajedno su stupili pred faraona i postali služitelji oslobođenja Izraelaca iz egipatskoga ropstva.
Na putu kroz pustinju Aron je dijelio teret vođenja naroda. U borbi protiv Amalečana zajedno je s Hurom pridržavao Mojsijeve ruke dok je on molio. Ta jednostavna gesta sažima njegovu najbolju službu: nije bio središte poslanja, ali je pomagao da povjerena zadaća opstane. Njegova je snaga bila u služenju pozivu koji nije sam izabrao niti mogao izvršiti bez zajedništva.
Aronova priča ipak ne skriva ozbiljan pad. Dok je Mojsije bio na Sinaju, Aron je popustio pritisku naroda i načinio zlatno tele. Sudjelovao je tako u nevjernosti upravo u trenutku kada je Izrael primao savez. Biblijski tekst ne ublažava njegovu odgovornost. Time upozorava da sveta služba sama po sebi ne štiti čovjeka od straha, slabosti ni želje da udovolji mnoštvu.
Unatoč tomu, Aron je bio posvećen za svećeničku službu, a njegovi su sinovi uvedeni u služenje svetištu. Levitski zakonik opisuje njegovo pomazanje, žrtvenu službu i blagoslov naroda. U obredu Dana pomirenja veliki svećenik ulazio je u Svetinju nad svetinjama kako bi prinio žrtvu za grijehe naroda i vlastite grijehe. Aronovo svećeništvo tako već u svojoj biblijskoj slici govori i o blizini Bogu i o potrebi očišćenja onoga koji služi.
Kršćansko čitanje Staroga zavjeta u Aronovoj službi prepoznaje pripravu za puninu Kristova svećeništva. Poslanica Hebrejima podsjeća da svećenik ne prisvaja čast, nego je prima od Boga. Istodobno pokazuje da se u Kristu dovršava ono što starozavjetna služba nije mogla ostvariti vlastitom snagom: konačno pomirenje Boga i čovjeka.
Ni završetak Aronova života Sveto pismo ne pretvara u legendarnu pobjedu. Zbog neposluha kod vode iz pećine Mojsije i Aron nisu uveli narod u obećanu zemlju. Na brdu Hor Aron je predao svećeničke haljine sinu Eleazaru i ondje umro. Time se naglašava da služba pripada Bogu i narodu, a ne osobi koja je u određenom trenutku nosi. Povijesne godine tih događaja nije moguće pouzdano utvrditi pa ih nije opravdano naknadno pridavati biblijskoj pripovijesti.
Svetoga Arona, Mojsijeva brata i izraelskoga prvosvećenika, ne treba miješati s drugim kršćanskim svecima imena Aron, poput Arona iz Aletha ili mučenika Arona iz Caerleona. Njegov spomendan slavi se 1. srpnja.
Aron ostaje blizak vjerniku upravo zato što Biblija ne skriva napetost njegova života. Bio je pozvan, potreban i posvećen, a ipak slab i odgovoran za vlastite izbore. Njegova priča poziva Crkvu da svaku službu prima sa zahvalnošću, ali bez idealiziranja čovjeka koji je obavlja: svetost izvire iz Božje vjernosti i iz ponizna povratka njegovu pozivu.
