Sveti Arnulf iz Metza
- Slavi se
- 18. srpnja
Sveti Arnulf iz Metza upoznao je moć iz neposredne blizine, ali je na kraju izabrao skrovitost pokore. Njegov život ne govori o čovjeku koji je od početka bio udaljen od svjetovnih poslova, nego o kršćaninu koji je usred odgovornosti dvora i Crkve sve jasnije razabirao da nijedna čast ne može zamijeniti obraćeno srce.
Rodio se oko 582. u uglednoj franačkoj obitelji, vjerojatno blizu Nancyja u Lotaringiji. Kao mladić dospio je na dvor austrasijskoga kralja Teudeberta II. Ondje se istaknuo u upravi i vojnoj službi, a povjerena mu je odgovornost za više pokrajina. Bio je oženjen i imao obitelj. Kasnija ga je predaja povezivala s precima Karla Velikoga, no tu vezu zbog proturječnih i kasnih izvora nije moguće smatrati sigurnom.
Oko 611. ili 612. Arnulf je postao biskup Metza, tada važne prijestolnice Austrazije. Svećenička služba nije ga odmah odvojila od političkoga života: ostao je kraljevski savjetnik i sudjelovao u burnim zbivanjima merovinškoga dvora. Bio je među velikašima koji su se suprotstavili kraljici Brunhildi, a poslije je pomagao mladomu kralju Dagobertu I. Povijesni izvori pamte i tamnu stranu toga okruženja, obilježena nasiljem i borbom za vlast. Arnulfova svetost zato se ne može svesti na besprijekornu udaljenost od prijepora njegova doba. Važan je upravo njegov zaokret: položaj koji je nekoć prihvaćao postupno je napustio kako bi pred Bogom tražio očišćenje i mir.
Želja za redovničkim životom pratila ga je još dok je bio na dvoru. Oko 628. odrekao se biskupske službe i povukao u Vogeze, blizu samostana Remiremont koji su utemeljili njegovi prijatelji Romarik i Amat. Nekadašnji upravitelj i kraljev savjetnik ondje je živio kao pustinjak i redovnik. Umro je kraj Habenduma, vjerojatno između 643. i 647. godine, te je pokopan u Remiremontu.
Kasnija predaja njegovu je pokoru sažela u pripovijest o biskupskom prstenu. Mučen mišlju da je sudjelovao u nasilju svojega vremena, Arnulf je navodno bacio prsten u Mosellu i molio Boga da mu ga vrati kao znak oproštenja. Godinama poslije prsten je pronađen u utrobi ribe. Ta legenda nije povijesno provjerljiva, ali vjerno izražava ono po čemu je njegov lik ostao zapamćen: vlast se pred Božjim milosrđem ne opravdava sama, nego traži poniznost i obraćenje.
Uz njega su vezane i predaje o požaru koji je zaustavio znakom križa te o maloj količini piva koja se umnožila za iscrpljene vjernike dok su prenosili njegove ostatke. Zbog potonje se predaje štuje kao zaštitnik pivara. Njegov je spomendan 18. srpnja.
Arnulfov put od dvora do pustinje ne prezire odgovornost u svijetu, ali joj određuje granicu. Služba, ugled i sposobnost imaju smisla samo dok čovjeka ne zatvore za istinu o vlastitim grijesima i za milosrđe koje ga može obnoviti.
