Sveti Arno Salcburški
- Slavi se
- 24. siječnja
Sveti Arno Salcburški živio je crkvenu vlast kao odgovornost za povezivanje: samostana i biskupije, dvora i siromašnih, bavarskoga prostora i rimske Crkve. Njegova diplomatska sposobnost nije ostala u službi političkoga opstanka, nego je pomogla izgradnji crkvene zajednice koja je trebala naviještati, poučavati i pravedno raspolagati svojim dobrima.
Arno je rođen oko 740. u bavarskom kraju Isen. Školovao se u katedralnoj školi u Freisingu, postao đakon 765., a svećenik 776. ili 777. Kao benediktinac boravio je u opatiji Weihenstephan, a 782. postao opat Saint-Amanda na području današnje Francuske. Redovnička stega, učenost i iskustvo upravljanja pripravljali su ga za širu službu.
Za nasljednika svetoga Virgilija na salzburškoj biskupskoj stolici izabran je 785. i posvećen 11. lipnja. Biskupiju je preuzeo u vremenu kada se franačka vlast Karla Velikoga širila prema Bavarskoj. Vojvoda Tasilo III. poslao ga je u Rim tražiti papinsku pomoć, ali je Bavarska 788. ipak uključena u Franačko Carstvo. Arno je nakon toga stekao povjerenje Karla Velikoga i više puta služio kao poslanik.
Njegova sposobnost da djeluje nakon političkoga poraza pokazuje razliku između vezanosti uz jednu stranu i odgovornosti za Crkvu. Nije napustio narod kada se promijenio vladar. Svoj je položaj upotrijebio da sačuva i razvije salzburško crkveno središte. Dana 20. travnja 798. Salzburg je uzdignut na nadbiskupiju, a Arno je od pape Leona III. primio palij i postao njezin prvi nadbiskup.
Salcburška je metropolija imala važnu misijsku zadaću prema Karantaniji i Panoniji. Arno je slao misionare, podupirao katedralnu školu i knjižnicu te održavao veze s učenim ljudima svojega vremena. Sačuvana prepiska s Alkuinom iz Yorka pokazuje da mu crkvena izgradnja nije značila samo upravljanje teritorijem, nego i njegovanje znanja potrebnoga za naviještanje i obrazovanje.
Godine 805. predsjedao je sinodom u Salzburgu. Predaja njezine odluke povezuje s razdiobom crkvenih prihoda: dio za biskupa, dio za kler, dio za siromašne te dio za gradnju i održavanje crkava. U toj ravnoteži vidi se Arnovo shvaćanje crkvenih dobara. Ona trebaju uzdržavati službu i bogoslužje, ali ostaju trajno obvezana potrebama siromašnih.
Arno je umro 24. siječnja 821. u Salzburgu i pokopan je u kripti katedrale. Njegovo je štovanje nastalo prije suvremenih postupaka kanonizacije, a izvori ga naslovljuju i svetim i blaženim. U ovom se zapisu slijedi naslov Sveti Arno Salcburški. Njegov se spomendan slavi 24. siječnja.
Ne treba ga miješati sa svetim Arnom Würzburškim, biskupom i mučenikom koji je umro 892., niti sa svetim Rupertom i Virgilijem, njegovim znamenitim prethodnicima u salzburškoj crkvenoj povijesti. Arno nije bio mučenik.
Njegova svetost ne proizlazi iz toga što je stajao daleko od politike, nego iz nastojanja da se usred političkih promjena ne izgubi crkvena svrha vlasti. Diplomacija, školstvo, misije i briga za siromašne u njegovu su djelovanju pripadali istoj službi: povezivati ljude i ustanove kako bi Božji narod mogao rasti u vjeri i pravednosti.
