Sveti Arnir (Rajnerije) Splitski, nadbiskup i mučenik
- Slavi se
- 4. kolovoza
Sveti Arnir Splitski pokazuje da crkvena služba nije čuvanje vlastitoga mira, nego odgovornost za povjerenu zajednicu i njezina prava. Njegov put od kamaldolskoga redovnika do nadbiskupa završio je nasilnom smrću upravo dok je branio dobra namijenjena životu Crkve.
Rođen je oko 1100. godine, prema predaji u talijanskoj Romagni. Pripadao je kamaldolskoj zajednici u Fonte Avellani, gdje se monaška sabranost povezivala sa strogim zajedničkim životom i crkvenom službom. Godine 1156. postao je biskup Caglija. Stariji hrvatski životopis navodi 1154., pa početak njegove biskupske službe valja smjestiti u sredinu toga desetljeća.
U Cagliju je ostao do 1175., kada je izabran za splitskoga nadbiskupa. U Dalmaciju nije došao kao domaći velikaš, nego kao redovnik i biskup oblikovan u drugom crkvenom i političkom okružju. Splitska je nadbiskupija tada djelovala u prostoru isprepletenih gradskih, plemićkih i crkvenih interesa, gdje je obrana crkvene službe nužno uključivala i vrlo konkretna pitanja zemlje, prihoda i pravnih ovlasti.
Arnir je sudjelovao u široj službi Crkve. Pratio je papu Aleksandra III. u Veneciju, a bio je i sudionik Trećega lateranskog sabora 1179. godine. Putovao je u Carigrad zastupajući interese Splita i crkvenih posjeda. Ti podatci pokazuju nadbiskupa koji nije ostao zatvoren u lokalne sporove, nego je splitsku Crkvu predstavljao u tadašnjim središtima crkvene i političke moći.
Najdramatičniji sukob nastao je zbog crkvenih posjeda u Poljicima. Arnir je branio vlasnička prava svoje Crkve nasuprot pripadnicima plemena Kačića. Sačuvani kratki izvještaji ne dopuštaju potpunu rekonstrukciju pravnoga spora niti motiva svih sudionika. Sigurno je, međutim, da je sukob završio kamenovanjem nadbiskupa u Dubravama 4. listopada 1180. godine.
Crkveno pamćenje njegovu smrt razumije kao mučeništvo. To ne znači da se zemaljski posjed proglašava svetinjom samom po sebi. U srednjovjekovnom društvu dobra nadbiskupije podupirala su bogoslužje, skrb za kler, siromašne i zajedničke ustanove. Biskupova obrana tih dobara bila je dio odgovornosti za povjerenu Crkvu. Arnir nije stradao u apstraktnoj raspravi, nego u obavljanju dužnosti koja ga je dovela pred nasilje.
Njegovo je tijelo povezano s crkvom u Kaštel Lukšiću, a u Splitu se razvio trajan kult nadbiskupa mučenika. Štovanje je potvrđeno 1690. i ponovno 1819. godine, što nije moderna kanonizacija nego crkveno priznanje drevne pobožnosti. Arnir se časti kao splitski suzaštitnik, a njegov je spomendan 4. kolovoza. Datum 4. listopada pripada njegovoj smrti; ne treba ga pretvarati u glavni datum slavlja.
Različiti oblici imena — Arnir, Rajnerije, Rainerio i Raynerius — odnose se na istoga splitskog nadbiskupa. U jednom hrvatskom prijepisu pojavljuje se oblik Armir, ali riječ je o očitoj pogrešci u tekstu. Ne treba ga miješati sa svetim Ranierijem iz Pise, pustinjakom koji je umro 1161. i slavi se 17. lipnja.
O Arnira se nije sačuvala opsežna osobna kronika, ali obrisi njegove službe dovoljno su jasni: redovnik, biskup dviju mjesnih Crkava, sudionik općega sabora i zastupnik Splita, ubijen dok je branio prava nadbiskupije. Njegov završetak daje težinu cijelomu putu. Pastirska odgovornost kod njega nije ostala naslov, nego služba prihvaćena do cijene vlastitoga života.
