Sveti Aristobul Britanski
- Slavi se
- 15. ožujka
Sveti Aristobul Britanski utjelovljuje drevno uvjerenje da Evanđelje nije ostalo zatvoreno u sredozemnom svijetu, nego je rano krenulo prema njegovim rubovima. Ipak, vjernost toj poruci traži povijesnu skromnost: Aristobulovo poslanje u Britaniji pripada staroj crkvenoj predaji, ali nije potvrđeno suvremenim svjedočanstvima.
Novi zavjet ne donosi izravnu biografiju Aristobula Britanskoga. Pavao u Poslanici Rimljanima pozdravlja „one iz Aristobulova doma”. Taj izraz potvrđuje postojanje kućanstva povezana s osobom toga imena, ali ne dokazuje da je riječ o kasnije štovanom britanskom misionaru. Moguće je da se pozdrav odnosio na članove kuće već pokojnoga Aristobula IV. iz herodovske obitelji.
Kasniji popisi pripisani Hipolitu i Doroteju ubrajaju Aristobula među sedamdesetoricu učenika te ga nazivaju prvim biskupom rimske Britanije. Predaja ga također povezuje s apostolima Pavlom i Andrijom, smatra bratom Barnabe i govori o propovijedanju Keltiberima na putu prema Britaniji. Ni jedna od tih veza nema suvremenu potvrdu, a neke se međusobno teško usklađuju.
Latinska ga predaja čak poistovjećuje sa Zebedejem, ocem apostola Jakova i Ivana. Britanski ga sloj predaje povezuje s velškim imenom Arwystli Hen. Te identifikacije pokazuju kako su različite Crkve nastojale vlastite početke povezati s apostolskim naraštajem, ali ne daju dovoljno temelja za jednu sigurnu obiteljsku i misijsku kronologiju.
O njegovoj smrti postoje suprotne inačice. Prema jednoj je mučenički stradao u Walesu, dok druga kaže da je umro u miru. Kasni autori navode 56. ili 99. godinu, a povezanost s Glastonburyjem nema čvrstih dokaza. Najpoštenije je stoga smrt smjestiti općenito u 1. stoljeće i svaku podrobniju tvrdnju ostaviti u području predaje.
Aristobulovo štovanje starije je od modernoga postupka kanonizacije. Njegov se spomendan slavi 15. ožujka. Pojedine tradicije navode 16. ili 17. ožujka, a istočni kalendari poznaju i zajedničke spomene sedamdesetorice učenika te pomoćnika svetoga Andrije.
Ne treba ga miješati s Aristobulom iz Halkide, herodovskim vladarom Male Armenije, niti s Aristobulom IV., čije bi kućanstvo moglo stajati iza Pavlova pozdrava. Nije ni Aristid Atenjanin, kršćanski apologet iz 2. stoljeća.
Aristobulova predaja ostaje svjedočanstvo crkvene čežnje za apostolskim korijenima Britanije, ali njezin smisao nije u izmišljanju sigurnosti koje nema. Ona podsjeća da je Crkva po naravi poslana preko poznatih granica, dok istinoljubivost zahtijeva da se drevno pamćenje prenosi zajedno s njegovim povijesnim ograničenjima.
