Sveti Aristid Atenjanin
- Slavi se
- 31. kolovoza
Sveti Aristid Atenjanin branio je kršćansku vjeru filozofskim jezikom, ali je njezinu vjerodostojnost vidio u životu kršćana. Pred carem nije predstavljao Evanđelje kao još jednu teoriju, nego kao istinu koja se očituje u poniznosti, dobroti, istinoljubivosti i uzajamnoj ljubavi. Za njega je najbolja apologija bila zajednica čije ponašanje odgovara onomu što ispovijeda.
O Aristidovu osobnom životu poznato je vrlo malo. Bio je grčki filozof i kršćanski pisac koji je živio i djelovao u Ateni u 2. stoljeću. Euzebije Cezarejski i sveti Jeronim, obojica iz 4. stoljeća, pamte ga kao autora obrane kršćanske vjere upućene rimskomu caru. Njihovo svjedočanstvo nije suvremeno Aristidu, ali potvrđuje rani ugled njegova djela.
Većina rukopisne predaje povezuje Apologiju s carem Hadrijanom, vjerojatno oko 124. ili 125. godine. Euzebije kaže da ju je Aristid predao približno u isto vrijeme kada je svoju obranu sastavio Kvadrat. Međutim, naslov sirijske inačice navodi cara Antonina Pija i godinu 140. Ako je Aristid doista osobno predao djelo tada, uobičajena pretpostavka da je umro 133. ili 134. ne može biti točna. Zato njegove godine smrti valja ostaviti otvorenima, umjesto da se kasni rukopisni naslovi pretvore u sigurnu kronologiju.
Aristid u Apologiji polazi od stvorenoga svijeta i zaključuje da Bog postoji kao vječan, nepromjenjiv i savršen. Zatim uspoređuje vjerske predodžbe različitih naroda svojega vremena. Njegova podjela na barbare, Grke, Židove i kršćane te oštra prosudba drugih religija pripadaju intelektualnom svijetu 2. stoljeća. Ne treba ih nekritički preslikavati u današnje odnose, osobito kada govori o Židovima. Trajna vrijednost njegova postupka leži u zahtjevu da vjerske tvrdnje budu razumne i da se njihove posljedice vide u načinu života.
Kada opisuje kršćane, naglašava poniznost i dobrotu, odsutnost laži i ljubav jednih prema drugima. Carevu vlast ne napada nasiljem, nego je poziva da prestane progoniti zajednicu čiji život želi pokazati korisnim i pravednim. Tako njegova obrana povezuje teologiju i etiku: kršćanska tvrdnja o pravome Bogu mora se moći prepoznati u odnosu prema bližnjemu.
Sudbina same Apologije neobična je. Stoljećima se smatrala izgubljenom, premda je njezin tekst bio uklopljen u kasnije djelo o Barlaamu i Jozafatu. Armenski ulomak objavljen je 1878., cjelovit sirijski prijevod pronađen 1889. u samostanu svete Katarine na Sinaju, a zatim su pronađeni i dijelovi grčkoga izvornika. Danas se smatra najstarijom u cijelosti sačuvanom kršćanskom apologijom, jer je od starije Kvadratove ostao samo ulomak.
Pokušaji da se Aristidu pripiše Poslanica Diognetu ili druga djela ostali su nedokazani. Ni kasnija uporaba njegove Apologije ne smije se zamijeniti sa svjedočanstvom iz njegova vremena. Pouzdana jezgra ostaje autorstvo djela koje je kršćansku vjeru predstavilo obrazovanu poganskom svijetu.
Aristidov je spomendan 31. kolovoza, dok ga istočna tradicija slavi 13. rujna. Ne treba ga miješati s poganskim retorom Elijem Aristidom ni sa starogrčkim slikarom Aristidom iz Tebe.
Njegova obrana i danas postavlja zahtjev Crkvi: istina se ne brani samo ispravnim pojmovima. Filozofska riječ postaje uvjerljiva tek kada iza nje stoji zajednica u kojoj se vidi ljubav o kojoj ta riječ govori.
