Sveti Arialdo Milanski
- Slavi se
- 27. lipnja
Sveti Arialdo Milanski ušao je u crkveni sukob jer je vjerovao da se evanđelje ne može vjerodostojno naviještati kada se sveta služba kupuje ili pretvara u povlasticu. Njegova borba za obnovu klera završila je nasilnom smrću. Ona istodobno upozorava da reforma Crkve traži hrabrost, razboritost i spremnost da se vlastiti interes podredi svetosti službe.
Arialdo je rođen oko 1010. u Cutiacumu, današnjem Cucciagu kraj Coma, u plemićkoj obitelji. Školovao se u Francuskoj, premda pojedinost o studiju u Parizu nije sigurna, a zatim postao kanonik u Milanu. Grad je imao snažnu vlastitu crkvenu tradiciju, ali i duboke napetosti oko simonije, svećeničke stege i odnosa prema rimskoj crkvenoj vlasti.
Zajedno s Anselmom da Baggiom, tadašnjim biskupom Lucce i budućim papom Aleksandrom II., Arialdo je postao jedan od vođa patarije. Pokret je zahtijevao obnovu milanskoga klera, osobito prekid trgovanja crkvenim službama i ozbiljnije življenje svećeničkih obveza. Reforma nije ostala akademska rasprava. Zahvatila je gradske odnose, interese moćnih obitelji i osjećaj samostalnosti milanske Crkve, pa su se vjerska pitanja ubrzo povezala s političkim nasiljem.
Milanski nadbiskup Guido da Velate izopćio je Arialda, ali je papa Stjepan IX. ukinuo kaznu. Arialdo se vratio u grad i nastavio djelovati. Papa je 1059., a ne 1069., poslao Petra Damianija kao legata u Milano radi smirivanja sukoba i provedbe reforme. Rasprava se tada ticala i granice rimske vlasti nad drevnom ambrozijanskom Crkvom. Taj složeni kontekst ne dopušta da se sve sudionike podijeli na jednostavne junake i protivnike, ali jasno pokazuje cijenu pokušaja da se ukorijenjene zloporabe promijene.
Nakon novih sukoba i izopćenja nadbiskupa Guida, Arialdo je krenuo prema Rimu. Guidovi su ga pristaše uhvatili i 27. lipnja 1066. ubili. Njegova smrt bila je posljedica borbe koja je već podijelila grad i pokazala koliko crkvena obnova postaje opasna kada se duhovna služba ispreplete s položajem, imovinom i stranačkim interesima.
Deset mjeseci nakon ubojstva Arialdovo je tijelo pronađeno u jezeru Maggiore i preneseno u Milano. Predaja ga opisuje kao neoštećeno i praćeno ugodnim mirisom. Te pojedinosti pripadaju hagiografskom tumačenju mučenikove svetosti, a ne činjenicama koje je moguće neovisno potvrditi. Pouzdanija jezgra ostaje prijenos tijela, razvoj štovanja i odluka pape Aleksandra II., koji ga je 1067. priznao mučenikom. Potvrda njegova kulta povezuje se i s papom Grgurom XVI. 1836.; navod o zasebnoj kanonizaciji 1904. nije dovoljno potvrđen.
Arialdo se u ikonografiji prikazuje u đakonskom ruhu s mučeničkom palmom. Njegov se spomendan slavi 27. lipnja.
Arialdovo svjedočanstvo ne dopušta da se reforma svede na pobjedu jedne crkvene stranke. Njegova smrt otkriva ozbiljnost grijeha protiv crkvene službe, ali i razornu moć sukoba koji gubi evanđeosku mjeru. Sveti Arialdo ostaje mučenik savjesti usmjerene obnovi: podsjetnik da autoritet u Crkvi pripada poslanju, a ne trgovini, obiteljskom utjecaju ili osobnoj koristi.
