Sveti Apolonije Rimski, apologet i mučenik
- Slavi se
- 21. travnja
Sveti Apolonije Rimski branio je kršćansku vjeru ondje gdje su mu obrazovanje i društveni položaj mogli ponuditi lakši izlaz. Kao senator i filozof nije pred sudom posegnuo za utjecajem kako bi prikrio pripadnost Kristu, nego je razumom obrazložio vjeru i prihvatio posljedice. U njegovu se mučeništvu misao i život ne razdvajaju: obrana Evanđelja postaje potpuna tek kada joj svjedok ostane vjeran.
Apolonije je živio u Rimu u 2. stoljeću i umro 185. godine, za vladavine cara Komoda. Godina rođenja nije sigurna; navod da je rođen oko 105. ostaje približan, dok broj 185. koji se ponegdje pojavljuje uz rođenje zapravo pripada godini smrti. Stari ga prikazi opisuju kao ugledna Rimljanina, dobro upućena u filozofiju, vjerojatno člana Senata.
O njegovu procesu govore crkveni povjesničar Euzebije Cezarejski, sveti Jeronim te grčka i armenska verzija Pasije pronađene u novije doba. Potankosti se ne slažu u svemu, ali jezgra je jasna. Apolonije je prijavljen kao kršćanin pretorijanskom prefektu Pereniju i pozvan da se odrekne vjere. Umjesto odricanja iznio je promišljenu obranu kršćanstva.
Prema Jeronimu, pred Senatom je pročitao opsežan spis kojim je obrazložio svoj izbor. Sama obrana nije sačuvana, premda je Euzebije poznavao njezin grčki prijevod. Kasnije verzije sudskoga razgovora prikazuju Apolonija kako govori o vječnom životu, odbacuje strah od smrti i suprotstavlja živoga Boga idolima koje izrađuju ljudske ruke. Njegova apologija nije počivala samo na osporavanju poganstva. U središte je stavljala Isusa Krista, utjelovljenu Božju Riječ, čija smrt oslobađa čovjeka od grijeha.
Proces se, prema sačuvanoj predaji, odvijao u dva saslušanja: najprije pred prefektom, a zatim pred senatorima i pravnicima. Apoloniju je bilo dopušteno govoriti, no pravni prostor za ishod bio je uzak. Raniji carski propisi protiv kršćana ostali su na snazi i onda kada progon nije bio posvuda jednako provođen. Njegova odbijanja da žrtvuje bogovima ili zaniječe Krista bilo je dovoljno za osudu.
Izvještaji se razilaze o načinu pogubljenja. Grčka Pasija kaže da su mu zdrobljene noge, dok armenska govori o odrubljivanju glave. Te dvije verzije ne treba spajati u jednu prividno sigurnu scenu. Pouzdano je da je Apolonije svoju javnu obranu vjere potvrdio mučeničkom smrću u Rimu 21. travnja 185.
Njegovo je ime u srednjem vijeku pomiješano s drugim mučenicima slična imena, osobito s Apolonom Aleksandrijskim i Apolonijem koji se spominje uz Valentina. Zbog toga mu je bio pripisivan 18. travnja. Drugi navod, 23. srpnja, također nije u skladu s rimskim spomenom. Spomendan svetoga Apolonija Rimskog slavi se 21. travnja.
Treba ga razlikovati i od Apolonija iz Antinoje, mučenika koji se spominje s Filemonom, te od Apolosa, suradnika svetoga Pavla. Jednako ili slično ime ne čini njihove životopise dijelovima iste predaje.
Apolonijevo svjedočanstvo ostaje važno jer kršćansku vjeru ne suprotstavlja razumu. On je poznavao filozofiju i prihvatio ozbiljnost javne rasprave, ali nije vjerovao da će sama rječitost ukloniti cijenu učeništva. Njegova obrana završila je ondje gdje svaka apologija mora biti provjerena: u životu koji ne povlači izrečenu istinu kada ona postane opasna.
