Sveti Apolo
Sveti Apolo pokazuje kako služenje evanđelju raste kada se darovitost sjedini s poučljivošću. Bio je obrazovan i snažan govornik, ali je dopustio da mu Priscila i Akvila potpunije izlože Božji put. Njegova veličina nije u samodostatnosti, nego u spremnosti da primi ono što mu nedostaje i zatim još plodnije služi Crkvi.
Djela apostolska predstavljaju Apola kao Židova rodom iz Aleksandrije, rječita čovjeka i vrsna poznavatelja Pisama. U Efezu je gorljivo govorio o Isusu, premda je poznavao samo Ivanovo krštenje. Kada su ga čuli Priscila i Akvila, uzeli su ga k sebi i pobliže mu objasnili Božji put. Biblijski izvještaj ne suprotstavlja njihovu pouku Apolovoj učenosti. Pokazuje zajednicu u kojoj različiti darovi služe istoj istini, a učitelj ostaje učenikom.
Uz preporuku efeških kršćana Apolo je otišao u Ahaju. U Korintu je mnogo pomogao vjernicima i iz Pisama uvjerljivo obrazlagao da je Isus Krist. Njegovo propovijedanje bilo je toliko zapaženo da su se neki Korinćani počeli nazivati njegovim sljedbenicima, dok su se drugi pozivali na Pavla, Kefu ili Krista. Pavao je takvo svrstavanje odlučno odbacio: ni on ni Apolo nisu gospodari zajednice. Jedan je zasadio, drugi zalio, a rast daje Bog.
U toj Pavlovoj slici nalazi se najjasnije mjerilo Apolove službe. Različitost propovjednika nije prijetnja jedinstvu dok svaki zna da je Božji suradnik. Problem nastaje kada vjernici od služitelja načine suparničke zastave. Novi zavjet ne upućuje na to da je Apolo poticao stranku koja je nosila njegovo ime. Naprotiv, Pavao o njemu govori kao o suradniku, a Korinćanima poručuje da i Pavao i Apolo pripadaju njima, dok oni pripadaju Kristu.
Apolo se još jednom pojavljuje u Poslanici Titu, gdje se zajednicu potiče da njega i Zenu brižno opskrbi za put. Nakon tih novozavjetnih tragova pouzdanih podataka o njegovu životu nema. Kasnija ga predaja ubraja među sedamdesetoricu učenika te mu pripisuje službu starješine ili biskupa u Korintu, Ikoniju, Duri ili Cezareji. Različitost tih mjesta pokazuje da se takve tvrdnje ne mogu uzeti kao sigurna biografska činjenica.
Ni pretpostavka da je Apolo napisao Poslanicu Hebrejima nije potvrđena. Njegovu su učenost i poznavanje Pisama pojedini tumači smatrali dobrim razlogom za tu mogućnost, ali poslanica ne navodi autora, a nije sačuvan ni jedan drugi tekst koji bi se pouzdano mogao pripisati Apolu.
Svetoga Apola ne treba miješati sa svetim Apolonom Egipatskim, pustinjskim monahom iz 4. stoljeća, niti s Apolinarijem Ravenskim ili Apolonijem Apologetom. Hrvatski biblijski prijevodi uz oblik Apolo rabe i oblik Apolon; oba se odnose na istoga aleksandrijskog propovjednika.
Apolo nema zaseban spomendan u tradicionalnom Rimskom martirologiju. Dana 13. veljače zajedno s Akvilom i Priscilom spominje se u jednoj luteranskoj tradiciji, dok ga istočna predaja slavi 8. prosinca. Nijedan od tih datuma nije opće prihvaćen u katoličkom kalendaru.
Apolo ostaje snažan svjedok crkvene zrelosti. Prihvatio je pouku bez straha da će time izgubiti ugled, a svoje je znanje stavio u službu vjere drugih. Njegov primjer podsjeća da istinski navjestitelj ne okuplja ljude oko sebe: sije ili zalijeva ondje gdje je poslan, svjestan da jedino Bog daje rast.
