Sveti Apolinarije Valencijski
Sveti Apolinarije Valencijski preuzeo je biskupiju čiji je ugled bio teško narušen i pokazao da se crkvena služba obnavlja osobnom dosljednošću. Njegova vlast nije ostala na popravljanju ustanova: spremnost da brani kršćansko shvaćanje braka dovela ga je u sukob s kraljem i u progonstvo.
Rođen je oko 453. u Vienneu, u današnjoj Francuskoj. Potjecao je iz ugledne obitelji povezane s crkvenom službom. Otac Hesihije bio je biskup Viennea, a istu je službu poslije obnašao i Apolinarijev brat Avit. Kasnija tvrdnja da im je djed bio neimenovani zapadnorimski car nije dovoljno čvrsta te ne pripada sigurnoj jezgri njegova životopisa.
Apolinarije je zaređen za svećenika dok je imao nešto više od dvadeset godina. Godine 486. postao je biskup Valencea. Biskupska je stolica dugo bila prazna nakon sablažnjiva djelovanja prijašnjega biskupa Maksima. Apolinarije je zato ušao u službu koja je zahtijevala više od redovitoga upravljanja: trebalo je obnoviti crkvenu stegu i povjerenje vjernika. Izvor mu pripisuje ispravljanje zlouporaba i obnovu ćudoređa, a trajanje njegove službe, približno trideset i četiri godine, govori o postojanosti toga rada.
Sudjelovao je i u raspravama između katolika i arijanaca u Lyonu, pred burgundskim kraljem Gundobadom. U vremenu kada pitanje Kristova božanstva nije bilo apstraktna teološka tema, nego razdjelnica crkvenoga zajedništva i kraljevske politike, biskupova je zadaća bila jasno ispovjediti vjeru Crkve. Predaja ga u toj raspravi pamti po rječitosti i učenosti.
Najzahtjevniji sukob njegova biskupstva nastao je zbog kraljevskoga rizničara Stjepana, koji je živio u rodoskvrnoj vezi. Apolinarije i još trojica biskupa zahtijevali su da prekine takav odnos. Kralj Sigismund stao je uz svojega službenika i biskupe prognao na Sardiniju. Kada su odbili povući odluku, drugima je naposljetku dopustio povratak, dok je Apolinarija još godinu dana držao u zatočeništvu.
U tom se događaju ne radi samo o strogoći jednoga crkvenog pravila. Biskupi su branili uvjerenje da politička blizina kralju ne stavlja čovjeka iznad moralnoga reda te da brak nije podložan proizvoljnosti moćnika. Apolinarije je prihvatio posljedice svoje odluke, ne pretvarajući biskupsku službu u sredstvo osobne sigurnosti.
Kasnija predaja pripovijeda da se kralj tijekom teške bolesti pokajao, a kraljica od Apolinarija zatražila pomoć. Kad nije htio poći na dvor, dala je njegov plašt položiti na bolesnika, nakon čega je kralj ozdravio. Tu priču valja čitati kao hagiografsku predaju, a ne kao povijesno provjerenu medicinsku činjenicu. Njezina je poruka pomirenje: sukob zbog istine ne mora završiti mržnjom prema onomu tko je nanio nepravdu.
Apolinarije se vratio u Valence i ondje umro oko 520., nakon približno trideset i četiri godine biskupske službe. Katedrala u Valenceu posvećena je njemu. Njegove su relikvije u 16. stoljeću, tijekom vjerskih sukoba, bačene u Rhône.
Apolinarija Valencijskoga ne treba miješati sa svetim Apolinarijem Ravenskim, ranokršćanskim biskupom i mučenikom, niti s drugim svecima istoga imena. Njegovo vlastito svjedočanstvo ostaje jasno: obnova Crkve počinje ondje gdje pastir prihvati odgovornost za istinu čak i kada ga ona košta položaja, slobode i kraljevske naklonosti.
