Sveti Apolinarije Ravenski, biskup i mučenik

Sveti Apolinarije Ravenski štuje se kao prvi biskup Ravenne i kao mučenik. Njegov se život nalazi na razmeđu povijesti i predaje: postojanje vrlo stare kršćanske zajednice u Ravenni i drevnost Apolinarijeva štovanja dobro su potvrđeni, ali gotovo sve pojedinosti njegova djelovanja potječu iz mnogo kasnijega životopisa. Zato ga nije moguće opisivati istom sigurnošću kao osobe čiji su suvremeni spisi ili vjerodostojna svjedočanstva sačuvani. Ipak, trag koji je ostavio u identitetu Ravenne, njezinoj liturgiji i umjetnosti iznimno je snažan.

Prema predaji, Apolinarije je potjecao iz Antiohije u rimskoj Siriji, jednoga od najvažnijih središta ranoga kršćanstva. Ondje su Kristovi učenici prvi put nazvani kršćanima, a grad se rano povezivao i s djelovanjem svetoga Petra. Predaja upravo Petra navodi kao Apolinarijeva učitelja: apostol ga je navodno zaredio za biskupa i poslao u Ravennu. Ponekad se Apolinarija ubraja i među sedamdesetdvojicu učenika koje je Isus poslao propovijedati, no za tu tvrdnju nema pouzdane povijesne potvrde.

Ravenna je bila važan lučki grad na jadranskoj obali Italije. U njezinu predgrađu Classi nalazila se velika rimska luka, pa je grad bio otvoren ljudima, trgovini i idejama iz različitih dijelova Carstva. Kršćanski natpisi iz drugoga stoljeća potvrđuju da je ondje vrlo rano postojala kršćanska zajednica. Apolinarijevo mjesto na čelu te zajednice pripada čvrstoj mjesnoj predaji, premda se vrijeme njegova života ne može pouzdano odrediti.

Najraširenija pripovijest smješta njegovu službu u prvo stoljeće i govori da je u Ravenni djelovao za careva Klaudija i Vespazijana. Prema toj predaji, propovijedao je evanđelje, okupljao obraćenike i liječio bolesnike. Njegovo je djelovanje izazivalo protivljenje onih koji su kršćansku vjeru doživljavali kao prijetnju ustaljenomu poretku i tradicionalnim kultovima. Apolinarije je više puta bio pretučen i protjeran, ali se vraćao svojoj zajednici i nastavljao službu.

Kasniji životopis opisuje niz progona. Nakon jednoga napada kršćani su ga, navodno, pronašli gotovo mrtva na morskoj obali i sklonili na sigurno. Kada se vratio, bio je ponovno uhićen, prisiljen hodati po užarenom ugljevlju i protjeran. Nastavio je propovijedati u Emiliji, a zatim se ponovno vratio u Ravennu. Sljedeći progon završio je tamnicom i izgnanstvom brodom u Grčku. Ondje je, prema istoj pripovijesti, nastavio naviještati vjeru, nakon čega je ponovno poslan u Italiju.

Četvrti povratak u Ravennu predaja povezuje s posljednjim stradanjem. Apolinarija su na izlasku iz grada napali i teško pretukli u Classi. Imao je još nekoliko dana života, tijekom kojih je hrabrio vjernike da ostanu postojani. Njegova se smrt tradicionalno smješta oko 79. godine, odnosno u doba cara Vespazijana. Drugi povijesni pokušaji datiranja stavljaju ga potkraj drugoga stoljeća, u vrijeme Septimija Severa. Zbog tako velikoga vremenskog razmaka nijednu godinu smrti nije opravdano navoditi kao sigurnu.

Razlog toj neizvjesnosti jest narav glavnog pripovjednog izvora. Passio Sancti Apollinaris, tekst o njegovoj muci, vjerojatno je oblikovan tek u sedmom stoljeću. Njegov je autor želio naglasiti apostolsko podrijetlo ravenske biskupske stolice i njezinu neposrednu vezu sa svetim Petrom. U vremenu kada su ravenski crkveni poglavari nastojali učvrstiti svoju samostalnost, takva je pripovijest imala i crkveno-političku važnost. To ne znači da u njoj nema starije jezgre, nego da njezine slikovite prizore valja čitati kao predaju, a ne kao zapis očevica.

Povijesno je znatno sigurnije ono što se može reći o Apolinarijevu štovanju. Ono je bilo čvrsto ukorijenjeno najkasnije u šestom stoljeću. Baziliku Sant’Apollinare in Classe posvetio je 549. ravenski biskup Maksimijan. U njezinoj apsidi nalazi se znameniti mozaik na kojem je Apolinarije prikazan kao biskup raširenih ruku, okružen ovcama u zelenom krajoliku. Taj prikaz nije samo veliko djelo ranobizantske umjetnosti nego i svjedočanstvo o važnosti koju je svetac imao za ravensku Crkvu.

Mozaik Apolinarija smješta među dvanaest ovaca, dok se iznad njega otvara prizor Kristova preobraženja izražen simbolima. Biskupova molitvena gesta povezuje zemaljsku zajednicu s nebeskom stvarnošću koju liturgija slavi. Umjetnik tako nije pokušao naslikati provjerljiv portret, nego je sažeo način na koji ga je Ravenna pamtila: kao pastira koji okuplja zajednicu i usmjerava je prema Kristu.

Njegove su se relikvije isprva čuvale u Classi, na mjestu koje je predaja povezivala s mučeništvom. Zbog opasnosti od gusarskih napada prenesene su 856. u gradsku baziliku koja danas nosi ime Sant’Apollinare Nuovo. Pape Simah i Honorije I. poticali su njegovo štovanje, a crkve njemu posvećene podizane su u Italiji, Francuskoj, Njemačkoj i Češkoj. U ikonografiji se prikazuje kao biskup s pastirskim štapom, palijem i palmom mučeništva.

Apolinarijevo se štovanje proširilo i na hrvatsku obalu, osobito u Istru i na Kvarner. Zaštitnik je župe i općine Malinska-Dubašnica na otoku Krku, gdje mu je posvećena župna crkva u Bogovićima. Ondje se 20. srpnja slavi Polinarova, dan župe i općine. Ta živa mjesna tradicija pokazuje kako je štovanje ranoga ravenskog biskupa prešlo granice njegova grada i ukorijenilo se na istočnoj obali Jadrana.

Sveti Apolinarije zaštitnik je Ravenne i šire pokrajine Emilije-Romagne, a zaziva se i kod nekih bolesti, osobito epilepsije i gihta. Njegov je spomendan 20. srpnja. U starijem kalendaru slavio se 23. srpnja, dan koji se držao datumom njegova mučeništva; promjena datuma objašnjava zašto se u različitim tekstovima pojavljuju oba dana.

U Apolinarijevu liku povijesno je najčvršća veza između prvih kršćana i grada koji ga je prihvatio kao svoga pastira. Predaja je tu jezgru okružila pričama o putovanjima, čudesima, progonima i neumornoj spremnosti na povratak. Čak i kada se pojedinosti ne mogu potvrditi, poruka koju je zajednica sačuvala ostaje jasna: biskupska služba nije bila položaj sigurnosti, nego ustrajno čuvanje ljudi i naviještanje vjere usred protivljenja. Zato Apolinarije nije zapamćen samo kao početak popisa ravenskih biskupa, nego kao uzor pastira koji svoje poslanje nije napustio ni kada ga je ono vodilo prema trpljenju.