Sveti Anzelmo Canterburyjski

Sveti Anzelmo Canterburyjski rodio se oko 1033. ili 1034. u Aosti, alpskome gradu koji je tada pripadao Burgundiji. Otac Gundulf bio je langobardskoga podrijetla, a majka Ermenberga potjecala je iz ugledne i pobožne obitelji. Od nje je Anzelmo primio prvi snažan primjer vjere. Već je s petnaest godina želio ući u samostan, ali ga opat nije primio bez očeva pristanka.

Nakon majčine smrti njegov se odnos s ocem pogoršao. S dvadeset i tri godine napustio je dom, prešao Alpe i nekoliko godina putovao Burgundijom i Francuskom. Glas o Lanfranku iz Pavije, učenom prioru benediktinske opatije Bec u Normandiji, doveo ga je 1059. u tu zajednicu. Ondje je pronašao učitelja koji je znao povezati intelektualnu zahtjevnost s monaškim životom. Godine 1060., u dobi od dvadeset i sedam godina, Anzelmo je postao benediktinac.

Kada je Lanfrank 1063. prešao u Caen, redovnici su mladoga Anzelma izabrali za priora. Neki su se protivili njegovoj dobi i brzom napredovanju, no pridobio ih je strpljivošću i blagošću. Nije smatrao da se redovnička stega gradi grubim kažnjavanjem. Poznat je njegov savjet opatu koji se žalio na mlade monahe premda ih je neprestano tukao: strogost bez razboritosti može ljude slomiti, a ne odgojiti.

Nakon smrti opata Herluina Anzelmo je 1078. jednoglasno izabran za opata Beca. Pod njegovim je vodstvom opatija postala jedno od najuglednijih europskih središta učenja. Privlačila je učenike iz različitih zemalja, a Anzelmo je poučavanje povezivao s molitvom i duhovnim vodstvom. Vjera za njega nije zatvarala put razumu, nego ga je otvarala. Njegovu misao sažima načelo da čovjek vjeruje kako bi razumio.

U Becu je napisao Monologion i Proslogion te dijaloge o istini, slobodnoj volji i padu đavla. U Proslogionu je oblikovao argument za Božje postojanje polazeći od pojma onoga od čega se ništa veće ne može zamisliti. Taj će dokaz stoljećima izazivati rasprave filozofa i teologa. Anzelmu, međutim, nije bio hladna logička vježba. Njegova su djela često oblikovana kao molitva u kojoj razum traži dublje shvaćanje onoga što vjera već prihvaća.

Opatija Bec imala je posjede u Engleskoj, pa je Anzelmo više puta prelazio La Manche. Ondje je stekao velik ugled, a Lanfrank je u međuvremenu postao canterburyjski nadbiskup. Nakon Lanfrankove smrti 1089. kralj Vilim II. godinama je držao nadbiskupsku stolicu praznom i koristio njezine prihode. Kada se 1093. teško razbolio, imenovao je Anzelma nadbiskupom. Anzelmo je službu pokušavao odbiti, svjestan sukoba koji ga očekuje, ali je naposljetku posvećen i ustoličen u Canterburyju.

Središnje pitanje njegova episkopata bio je odnos crkvene i kraljevske vlasti. Anzelmo je smatrao da kralj ne smije prisvajati crkvenu imovinu niti samovoljno upravljati imenovanjem biskupa. Spor s Vilimom II. doveo je 1097. do njegova prvog progonstva. U Italiji je sudjelovao na saboru u Bariju 1098., gdje je obrazlagao zapadno učenje o izlasku Duha Svetoga i zauzimao se za crkveno jedinstvo.

Nakon Vilimove smrti 1100. vratio se u Englesku, ali je ubrzo došao u sukob i s Henrikom I. Kralj je očekivao da nadbiskup primi službu i oznake vlasti iz njegovih ruku, dok je Anzelmo odbijao laičku investituru. Drugo progonstvo trajalo je od 1105. do 1107. Sukob je naposljetku ublažen nagodbom: kralj se odrekao ulaganja biskupa prstenom i štapom, a zadržao je pravo zahtijevati prisegu vjernosti za njihove svjetovne posjede.

Anzelmova borba nije bila pokušaj da Crkvu izdvoji iz društva. Branio je slobodu njezine duhovne službe, a istodobno je nastojao surađivati s vlašću kada to nije ugrožavalo savjest. Zauzimao se za crkvenu obnovu, stegu klera i uređivanje biskupija. Protivio se trgovini ljudima, a crkveni sabor u Londonu 1102. donio je odredbu protiv prodaje ljudi u ropstvo, raširene u tadašnjoj Engleskoj.

I za nadbiskupske službe nastavio je pisati. U djelu Zašto je Bog postao čovjekom razvio je utjecajno tumačenje Kristova otkupiteljskog djela, poznato kao teorija zadovoljštine. Pisao je o Presvetom Trojstvu, utjelovljenju, milosti i slobodi, sastavljao molitve i održavao opsežnu korespondenciju. Sačuvano je više od četiri stotine njegovih pisama, koja pokazuju kako su se teološka pitanja prepletala s upravljanjem, prijateljstvom i političkim krizama.

U raspravama O istini i O slobodi volje ispitivao je odnos ispravnosti, odgovornosti i ljudske sposobnosti izbora. Nije razdvajao filozofiju od teologije kao dva zatvorena područja: razum je za njega radio unutar vjere, postavljajući pitanja i tražeći dosljedne odgovore. Upravo je zato mogao istodobno sastavljati strogo argumentirane rasprave i prisne molitve namijenjene osobnomu i zajedničkom razmatranju. I jedno i drugo proizlazilo je iz želje da bolje upozna Boga kojemu je već povjerovao.

Njegov je stil spajao logičku jasnoću i osobnu pobožnost. Zato ga se često naziva ocem skolastike, premda nije pripadao kasnijemu sveučilišnom svijetu velikih skolastičkih sustava. Otvorio je put metodi u kojoj se sadržaj vjere istražuje strpljivim razmišljanjem, uz uvjerenje da istina ne može proturječiti istini. Njegova ljubav prema učenju nije umanjivala važnost tišine, molitve i monaške poslušnosti iz kojih je njegova misao izrasla.

Posljednje godine proveo je ponovno u Canterburyju, nakon smirivanja sukoba s Henrikom I. Umro je 21. travnja 1109. Kanonizacija mu je potvrđena 4. listopada 1494. za pape Aleksandra VI., iako je štovanje postojalo znatno ranije. Papa Klement XI. proglasio ga je 1720. crkvenim naučiteljem. Njegov se spomendan slavi 21. travnja.

Anzelmov život obuhvatio je Aostu, normandijski samostan i najvišu crkvenu službu u Engleskoj. U svakoj je sredini nastojao ostati monah: čovjek molitve koji odgovornost ne odvaja od istine. Dvaput je prihvatio progonstvo kako ne bi napustio uvjerenje o slobodi Crkve, ali je jednako uporno tražio razumno rješenje sukoba. Njegova trajna baština leži u povezanosti vjere i uma, duhovne nježnosti i javne hrabrosti.