Sveti Anzelmo Canterburyjski

Hajde sada, čovječe neznatni! Pobjegni nakratko od svojih poslova; sakrij se na čas od svojih nemirnih misli. Odbaci sada svoje tegobne brige i odloži svoje naporne poslove. Ustupi nešto malo vremena Bogu i otpočni nakratko u njemu. Uđi u odaju svoje duše; isključi svaku misao osim one na Boga i onih koje ti mogu pomoći da ga tražiš; zatvori svoja vrata i traži ga… ~ Proslogion, sveti Anzelmo

Promišljanje: Bio je Talijan, Francuz i Englez; redovnik, prior, opat, nadbiskup, filozof, teolog i duhovni pisac; danas je svetac, crkveni naučitelj i obično ga se naziva „ocem skolastike“. Anzelmo je rođen u plemićkoj obitelji u gradu Aosti, smještenom u talijanskim Alpama. U mladosti mu je pobožna majka pružila svetački primjer koji je on spremno slijedio. Kad je Anzelmo imao petnaest godina, želio je stupiti u redovnički život, ali njegov otac nije dao pristanak. Zato ga je opat odbio primiti. Njegova je majka već bila preminula te nije mogla posredovati. Razočaran, Anzelmova je vjera tijekom sljedećih nekoliko godina oslabila. Došavši k sebi, posvetio se studiju u Francuskoj i naposljetku, oko svoje dvadeset i šeste godine, stigao u benediktinsku opatiju Bec. Anzelmo se brzo zbližio s priorom Lanfrancom te mu postao odan učenik. Kad mu je otac umro, Anzelmo se našao u nedoumici što učiniti. Treba li se vratiti kući, preuzeti nasljedstvo očinskoga imanja i dobro ga upotrijebiti? Ili ga se treba odreći i postati redovnik? Lanfranc ga je uputio svetomu biskupu po duhovni savjet, a Anzelmo se odlučio za redovnički život. Vratio se u opatiju Bec i postao redovnik u dobi od dvadeset i sedam godina.

Nakon što je Anzelmo tri blagoslovljene godine uživao u redovničkom životu, prior Lanfranc imenovan je opatom druge opatije. Anzelmo je u svojoj tridesetoj godini izabran za priora u Becu pod vodstvom ostarjeloga utemeljiteljskog opata Herluina. Premda neki redovnici zbog Anzelmove mladosti nisu odobravali to imenovanje, njegova mudrost, osobnost, iskrena dobrota i svetost ubrzo su ih pridobili. Na službi priora ostao je sljedećih petnaest godina.

Kao prior, Anzelmo je izvanredno dobro proučavao, molio, poučavao i upravljao opatijom. Bio je toliko uspješan da je opatija Bec postala jedna od najuglednijih ustanova u cijeloj Europi. U Becu je Anzelmo napisao sedam od svojih trinaest djela, među kojima i dva najpoznatija: Monologion i Proslogion. Anzelmo je imao duboku vjeru, hranjenu životom intenzivne mistične molitve, i upravo su njegova molitva i vjera usmjeravale njegovo mišljenje i pisanje. Vjerovao je da, ako se Bog najprije sam ne objavi, naš ga um nikada ne bi mogao dohvatiti, nikada ne bi mogao dohvatiti Istinu.

Jedan od Anzelmovih najvećih filozofskih doprinosa jest njegov ontološki dokaz za Božje postojanje. U svojem prvom velikom djelu, Monologionu, Anzelmo je tvrdio da do spoznaje Božjega postojanja možemo doći deduktivnim zaključivanjem. Primjerice, ako razmatramo pojam „dobroga“, svjesni smo različitih stupnjeva dobrote. Prema tome, mora postojati ono što je sama vrhovna dobrota. To vrhovno dobro mora također biti uzrok svega drugoga što je dobro. Bog je to Dobro. On nema samo dobrotu, on jest Dobrota. U svojem velikom djelu Proslogionu Anzelmo polazi od pojma bića od kojega se veće ne može zamisliti. Polazeći od toga pojma, nizom logičkih zaključaka dolazi do zaključka da biće od kojega se veće ne može zamisliti nužno postoji. Taj je dokaz jedan od najraspravljanijih i najspornijih dokaza u filozofiji.

Filozofija nije bila Anzelmova jedina ljubav. Bio je i dubok duhovni pisac, teolog i sastavljač mnogih prekrasnih molitava. Njegovi duhovni spisi nisu samo teorijski, nego i osobni i prisni. Kroz njih sja njegova duboka ljubav prema Bogu i prema Blaženoj Djevici Mariji.

Godine 1078. umro je opat Herluin, a Anzelmo je jednoglasnim pristankom redovnika izabran za njegova nasljednika, službu koju će hrabro vršiti sljedećih petnaest godina. Kao opat, Anzelmo je povremeno putovao na razne posjede preko La Manchea koji su bili darovani opatiji. Njegov su savjet također redovito tražili engleski kralj i njegov dobri prijatelj Lanfranc, koji je u međuvremenu postao nadbiskup Canterburyja. Anzelmovi posjeti Canterburyju, zajedno s nadmoćnim intelektualnim utjecajem opatije Bec, učinili su ga idealnim nasljednikom nadbiskupa Lanfranca Canterburyjskog. Kad je Lanfranc umro, Anzelmo je u šezdesetoj godini postao sljedeći nadbiskup Canterburyja.

Anzelmovo posvećenje za nadbiskupa isprva je bilo odgođeno zbog sukoba s kraljem Vilimom II. oko zapljene crkvene imovine i kraljeva uvjerenja da ima pravo neovisno o papi imenovati biskupe. Kralj Vilim na kraju se teško razbolio te se, iz straha od pakla, pokajao, pa je Anzelmo uveden u službu. Nakon što je postao nadbiskup Canterburyja, Anzelmo je ponovno došao u sukob s kraljem Vilimom te je bio prognan sa svoje stolice. Nakon smrti kralja Vilima novi je kralj, kralj Henrik, poželio Anzelmu dobrodošlicu natrag, ali se Anzelmo ubrzo našao u još jednom sporu oko imenovanja novih biskupa. Ponovno je bio prognan. Čak i u progonstvu Bog se moćno poslužio nadbiskupom Anzelmom. Nastavio je pisati lijepu i duboku teologiju, branio je nauk o Presvetom Trojstvu na jednom crkvenom saboru u Rimu i djelovao kao papin savjetnik. Njegova vremena progonstva dala su i trajno svjedočanstvo istinama zbog kojih je bio prognan. To svjedočanstvo nije utjecalo samo na ljude njegova doba, nego i na naraštaje koji su slijedili. Posljednje Anzelmove godine bile su mirnije nakon što su on i kralj postigli nagodbu te se on vratio na svoju stolicu u Canterburyju.

Sveti Anzelmo smatra se „ispovjedaocem“ jer je trpio zbog svoje obrane Crkve i Evanđelja. Odlučno je branio samostalni duhovni autoritet Crkve i odbijao sudjelovati u novčanim zloporabama između države i Crkve. Osim što je bio ispovjedalac, spisi svetoga Anzelma i dalje imaju dubok utjecaj na Crkvu. Ističe se kao jedan od najvećih teologa između svetoga Augustina i svetoga Tome Akvinskoga. Njegove molitve raspaljuju srca dubokom pobožnošću. Njegova ljubav prema Blaženoj Djevici Mariji nadahnjuje. Njegovo teološko tumačenje Presvetoga Trojstva, milosti, istine i utjelovljenja pružilo je čvrst temelj za dublje razumijevanje naše vjere. Povrh svega, možemo razmatrati duboko uvjerenje svetoga Anzelma da, kada vjera u Boga dolazi na prvo mjesto, razumijevanje slijedi. Ako se na bilo koji način borite u životu, slijedite primjer ovoga sveca tako da najprije svoje pouzdanje stavite u Boga, a zatim čekate njega da vas vodi.