Sveti Antun Pustinjak

Antun se rodio u imućnoj katoličkoj obitelji. Roditelji su njega i njegovu mlađu sestru odgajali u malom selu na jugu Egipta. Primio je osnovnu naobrazbu, a kad mu je bilo dvadeset godina, roditelji su mu iznenada umrli. Ostala mu je velika baština i odgovornost da se skrbi za svoju sestru. Nekoliko mjeseci poslije, Antun je sudjelovao na misi i čuo evanđeoski izvještaj o Isusovoj zapovijedi bogatom mladiću: „Ako hoćeš biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu” (Matej 19, 21). Dok je slušao te riječi, Antun je znao da Isus govori upravo njemu. Ubrzo nakon toga razdao je veći dio svoje imovine, prodao gotovo sve ostalo i zadržao samo ono što mu je trebalo da se pobrine za sebe i svoju sestru. Ali upravo to nije bilo ono što je Gospodin zapovjedio! Isus je rekao da se savršenstvo postiže samo ako čovjek sve proda i dadne siromasima.

Nedugo zatim Antun je ponovno bio na misi i čuo evanđeoski odlomak: „Ne budite dakle zabrinuti za sutra jer će se sutra brinuti za se” (Matej 6, 34). Opet je znao da Isus govori izravno njemu, pa je razdao i ono malo što je još bio sačuvao, povjerio svoju sestru skrbi nekih svetih žena i otišao u pustinju živjeti životom siromaštva, samoće, molitve i mrtvljenja.

U tom surovom pustinjskom krajoliku đavao ga je napadao na bezbroj načina. „Pomisli samo na sve dobro koje si mogao učiniti onim novcem koji si razdao!” To su bile riječi Zloga, koji je pokušavao odvratiti Antuna od prihvaćanja njegova jedinstvenog poziva pustinjaka. Zatim mu se đavao ukazivao u tjelesnom obliku i slao odvratna stvorenja da ga zastraše. Sotona je Antuna napastovao dosadom, lijenošću, pa se čak pojavljivao i kao žena zavodnica da ga navede na grijeh. Postojan u molitvi i mrtvljenju, Antun se odupirao đavlu i njegovim ukazanjima. Premda je u tim duhovnim bitkama znao biti pretučen gotovo do besvijesti, oporavljao se uz skrb nekih prijatelja koji su ga obilazili.

Nakon što je petnaest godina proveo u pustinjskoj špilji koja je nekoć služila kao grobnica, Antun se povukao u još dublju samoću i proveo novih dvadeset godina u dragovoljnoj potpunoj osami. Hranio se jedino kruhom koji su mu prijatelji prebacivali preko zida napuštene rimske utvrde koju je nazivao domom. Nije otvarao usta da ikomu progovori, jer ga je Bog pozvao na jedinstven život potpune samoće.

S vremenom je Antunov sveti primjer probudio pobožnost i divljenje u srcima drugih. Premda nisu mogli razgovarati s njim, mnogi su ga željeli nasljedovati. Počeli su u blizini graditi kolibe i oponašati njegov poziv. Tada je, nakon dvadeset godina samoće, Bog uputio Antuna da iziđe iz svoje utvrde i pomogne obližnjim pustinjacima u njihovu pozivu. Tijekom sljedećih pet godina poučavao je nove pustinjake kako urediti svoj život.

Antun se potom ponovno povukao u osamu tijekom posljednjih četrdeset i pet godina svojega vrlo dugog života. Ovaj je put, međutim, s vremena na vrijeme primao posjetitelje, pa je čak i ulazio u obližnje gradove kako bi povremeno propovijedao i poučavao. Osobito je odlučno propovijedao protiv raširene arijanske hereze, izravno se suprotstavio caru zbog progonstva kršćana i neustrašivo se ponudio za mučeništvo. Bog mu ipak nije udijelio željenu milost mučeništva. Umjesto toga, Antun je doživio duboku starost od 105 godina. Snažno je utjecao na živote mnogih svojom korjenitom poslušnošću Božjoj volji, životom posvećenim molitvi, prihvaćanjem siromaštva, hrabrim propovijedanjem protiv hereze i pomoći onima koji su se usudili živjeti kao pustinjaci. Bio je toliko utjecajan da je drugi junački svetac toga vremena, biskup sveti Atanazije, napisao životopis svetoga Antuna, iz kojega potječe velik dio onoga što danas o njemu znamo.