Sveti Antun od Svete Ane Galvão

Sveti Antun od Svete Ane Galvão, portugalski Antônio de Sant'Anna Galvão, bio je brazilski franjevac, svećenik i duhovnik, poznat kao Frei Galvão. Rodio se 13. svibnja 1739. u Guaratingueti u državi São Paulo, a umro 23. prosinca 1822. u São Paulu. Osnovao je redovničke zajednice, desetljećima služio kao propovjednik i ispovjednik te sudjelovao u gradnji Samostana Svjetla. Godine 2007. postao je prvi kanonizirani svetac rođen u Brazilu.

Potjecao je iz imućne i duboko pobožne obitelji. Otac Antônio Galvão de França bio je mjesni upravitelj, trgovac i član Franjevačkoga trećeg reda, a majka Isabel Leite de Barros bila je poznata po darežljivosti prema siromašnima. Izvori se ne slažu je li Antun bio četvrto od desetero ili jedanaestero djece, ali složno opisuju kuću u kojoj su vjera i društvena odgovornost bile važne.

Kao trinaestogodišnjak otišao je u isusovački Colégio de Belém u Cachoeiri u Bahiji. Ondje se školovao od 1752. do 1756. i u početku želio postati isusovac. Politički progon Družbe Isusove u portugalskim zemljama učinio je taj put nesigurnim pa je, poslušavši očev savjet, izabrao franjevački red.

Novicijat je započeo u samostanu svetoga Bonaventure u Vili de Macacu, na području današnje države Rio de Janeiro. Uzeo je redovničko ime Antun od Svete Ane u čast zaštitnice svoje obitelji. Svečane zavjete položio je 16. travnja 1761. te se posebno obvezao braniti nauk o Marijinu Bezgrešnom začeću, koji tada još nije bio proglašen dogmom.

Za svećenika je zaređen 1762., no lokalni izvori daju dva datuma, 11. lipnja i 11. srpnja, pa točan dan ostaje otvoren. Poslan je u samostan svetoga Franje u São Paulu, gdje je nastavio učiti filozofiju i teologiju. Ondje je služio kao propovjednik, ispovjednik i vratar. Služba vratara stavljala ga je u neposredan dodir sa siromašnima, bolesnima i ljudima koji su tražili savjet.

Od 1769. do 1770. bio je ispovjednik ženske zajednice svete Terezije Avilske. Upoznao je Helenu Mariju od Svetoga Duha, koja mu je govorila o poticaju za osnivanje nove zajednice. Nakon razmatranja i savjetovanja Antun je s njom 1774. osnovao Družbu Naše Gospe Bezgrešnog Začeća od Božje providnosti. U njoj su žene živjele zajedničkim vjerničkim životom bez redovničkih zavjeta.

Helena Marija umrla je već 1775., pa je Antun preuzeo duhovno vodstvo zajednice. Napisao je njezina pravila i pratio njezin razvoj. Kada je nova vlast naredila zatvaranje kuće, prihvatio je odluku, ali članice nisu željele otići. Pritisak stanovništva i zauzimanje biskupa doveli su do ponovnoga otvaranja.

Zajednici je ubrzo ponestalo prostora. Antun je gotovo tri desetljeća sudjelovao u gradnji samostana i crkve, posvećene 1802. Mjesto je poslije postalo poznato kao Mosteiro da Luz, Samostan Svjetla. Njegov rad nije bio samo upravni: izvori ga prikazuju kako vlastitim rukama pomaže gradnju i istodobno skrbi za duhovni odgoj sestara.

Franjevački su mu poglavari povjeravali i druge službe. Godine 1781. postao je učitelj novaka u Cachoeiras de Macacu, ali se na molbu sestara i biskupa vratio u São Paulo. Za gvardijana samostana svetoga Franje izabran je 1798. i ponovno 1801., a 1802. postao je definitor provincije. Godine 1811. osnovao je samostan svete Klare u Sorocabi.

Sve te službe obavljao je u kolonijalnom Brazilu, na velikim udaljenostima i uz ograničena sredstva. Njegov život nije bio vezan samo uz jednu samostansku dužnost. Kao učitelj novaka odgajao je buduće franjevce, kao gvardijan vodio braću, a kao definitor sudjelovao u upravljanju provincijom. Istodobno nije napustio propovijedanje i ispovijedanje. Zbog dostupnosti ljudima stekao je povjerenje daleko izvan svoje redovničke kuće. Kada su ga poglavari premjestili iz São Paula, sestre i biskup tražili su njegov povratak, tvrdeći da grad teško podnosi njegovu odsutnost. Taj zahtjev pokazuje koliko je njegova svakodnevna služba bila ukorijenjena u mjesnoj zajednici.

U narodu je stekao velik ugled kao ispovjednik i mirotvorac. Jedna predaja govori da je bio poslan u progonstvo jer je branio vojnika osuđena na smrt zbog uvrede moćnikova sina. Javno zauzimanje stanovnika navodno je dovelo do povlačenja odluke. Druge mu predaje pripisuju vizije, proroštvo, levitaciju i bilokaciju. Takve tvrdnje pripadaju pobožnom sjećanju i ne mogu se tretirati kao jednako potvrđene činjenice iz njegova životopisa.

Najpoznatija je predaja o „Galvãovim tabletama”. Antun bi na malen komad papira napisao marijansku molitvu na latinskom, smotao ga poput pilule i dao bolesniku da ga proguta uz molitvu. Priče o ozdravljenjima širile su se Brazilom pa je naučio sestre izrađivati te papiriće. One ih i danas besplatno dijele hodočasnicima. Pobožnost ne zamjenjuje liječničku skrb; njezin smisao vjernici vide u molitvi i zagovoru, a ne u ljekovitosti papira.

U starosti je dobio dopuštenje živjeti uz zajednicu koju je pomagao osnovati. Umro je 23. prosinca 1822. u Samostanu Svjetla i pokopan je u njegovoj crkvi. Grob je postao mjesto hodočašća. Samostanski kompleks poslije je dobio važnu kulturnu ulogu i povezan je s Muzejom sakralne umjetnosti São Paula.

Crkveni postupak potvrdio je njegov dugotrajan glas svetosti. Časnim slugom Božjim proglašen je 8. ožujka 1997. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 25. listopada 1998. u Rimu. Papa Benedikt XVI. proglasio ga je svetim 11. svibnja 2007. u São Paulu, pred mnoštvom procijenjenim na oko osamsto tisuća ljudi. Kanonizaciji su prethodila dva priznata ozdravljenja pripisana njegovu zagovoru.

Izvori navode tri datuma povezana s njegovim štovanjem: 25. listopada, dan beatifikacije; 23. prosinca, dan smrti; i 11. svibnja, dan kanonizacije i spomendan u Brazilu. U ovom se zapisu kao spomendan navodi 11. svibnja. Sveti Antun od Svete Ane Galvão ostao je simbol franjevačke blizine narodu, ustrajne gradnje zajednice i brazilske crkvene povijesti.