Sveti Antun Marija Zaccaria

Sveti Antun Marija Zaccaria rođen je u Cremoni u prosincu 1502. kao sin Lazzara Zaccarije i Antonije Pescaroli. Otac mu je umro kada su mu bile dvije godine, pa je brigu o njemu preuzela majka. Obitelj je bila imućna, ali ga je majka rano učila da povlastice nose odgovornost: povjeravala mu je dijeljenje milostinje kako bi osobno susretao siromašne. Ta povezanost obrazovanja i služenja obilježit će čitav njegov kratki život.

Nakon biskupijske škole uz katedralu u Cremoni studirao je filozofiju u Paviji, a od 1520. medicinu u Padovi. Studij je završio 1524. i vratio se u rodni grad, gdje je nekoliko godina radio kao liječnik. Dodir s bolesnicima nije mu bio tek zanimanje. U bolnicama i ustanovama za siromašne sazrijevalo je njegovo uvjerenje da ljudska bijeda traži i tjelesnu skrb i duhovnu obnovu.

Godine 1527. započeo je pripravu za svećeništvo te nastavio teološki studij u Bologni. Za svećenika je zaređen 20. veljače 1529. u kapeli svetoga Josipa u katedrali u Cremoni; dio izvora navodi 1528., ali precizan datum iz detaljnijega životopisa upućuje na 1529. Antun nije napustio liječničku osjetljivost kada je postao svećenik. Sada je još jasnije nastojao liječiti rane čovjeka i zajednice naviještanjem evanđelja, sakramentima i konkretnom pomoći.

Postao je duhovni savjetnik grofice Ludovice Torelli od Guastalle te ju je 1530. slijedio u Milano. Ondje se pridružio Oratoriju Vječne Mudrosti i upoznao Bartolomea Ferrarija i Giacoma Antonija Morigiju. Trojicu je povezivala pobožnost svetomu Pavlu, ljubav prema euharistiji i raspetomu Kristu te želja da se crkvena obnova ne zaustavi na riječima. Poučavali su vjeru, propovijedali u crkvama i na ulicama, vodili misije i služili bolesnicima.

Antun je djelovao u vremenu dubokih vjerskih podjela i potrebe za obnovom klera, redovništva i laika. Nije smatrao da će promjena nastati samo osudom tuđih propusta. Tražio je osobno obraćenje, ozbiljnu molitvu i djela milosrđa. Pripisuje mu se obnova običaja da petkom u tri sata zvone crkvena zvona u spomen na Kristovu muku i smrt. U crkvi svete Katarine 1534. širio je i četrdesetosatno klanjanje pred Presvetim, povezano s propovijedanjem i javnom molitvom.

S Ferrarijem i Morigijom postavio je temelje Klerika regulara svetoga Pavla, poslije nazvanih barnabitima po crkvi svetoga Barnabe. Papa Klement VII. kanonski je odobrio družbu 1533., a papa Pavao III. potvrdio ju je 1535. Zajednica je trebala spajati zajednički život s pokretnim apostolatom: poučavanjem, misijama, propovijedanjem i skrbi za bolesnike.

Uz mušku zajednicu Antun je s Ludovicom Torelli sudjelovao u nastanku Anđeoskih sestara svetoga Pavla. Papa Pavao III. odobrio ih je 15. siječnja 1535. One nisu bile zamišljene kao zajednica zatvorena pred potrebama grada, nego kao djelatne redovnice uključene u obnovu kršćanskoga života. Antun je u prosincu iste godine prvi put slavio misu u njihovu oratoriju, a u veljači 1536. obukao je redovničko ruho prvim kandidatkinjama.

Treća grana njegova pothvata bili su laici svetoga Pavla, među njima bračni parovi. Sve tri zajednice sastajale su se, molile i sudjelovale u apostolskim djelima. U tome je bila jedna od posebnosti Antunove zamisli: obnova nije bila zadaća samo svećenika ili redovnika. Obitelji i laici trebali su preuzeti vlastiti dio odgovornosti i unositi evanđeoski život u svakodnevne odnose i društvo.

Takav je rad izazvao protivljenje. Antun i njegovi drugovi kritizirali su zloporabe i tražili zahtjevnu promjenu života. Zbog sumnji u pravovjerje dvaput je bio istraživan, 1534. i 1537., ali je oba puta oslobođen. Nije dopustio da ga optužbe zaustave niti je svoju ulogu poistovjetio s osobnom vlašću. Godine 1536. povukao se sa službe vrhovnoga poglavara, a naslijedio ga je Morigia.

U Vicenzi je sudjelovao u obnovi dvaju samostana i otvaranju druge kuće družbe. U srpnju 1537. pratio je prve misionare iz svih triju grana svojega djela. Njegov je način vodstva bio izrazito suradnički: okupljao je ljude različitih staleža, povjeravao im odgovornost i poticao ih da nadiđu neodlučnost. Sačuvana pisma pokazuju koliko mu je bilo stalo do ustrajnoga duhovnog rasta, pouzdanja u Boga i povezanosti molitve s kršćanskom službom.

Od njegovih su spisa sačuvana pisma, šest propovijedi i konstitucije barnabita. Nije pisao radi književnoga ugleda, nego kao duhovni otac konkretnih zajednica. Njegov jednostavan jezik poziva na odlučnost i na borbu protiv mlakosti. Kao liječnik poznavao je slabost tijela, a kao svećenik upozoravao na duhovnu ukočenost koja čovjeka zaustavlja na pola puta.

Tijekom misije u Guastalli 1539. dobio je groznicu. Strog život i pokore dodatno su iscrpili njegovo tijelo. Osjetivši da se približava smrt, zatražio je da ga vrate u Cremonu. Umro je 5. srpnja 1539., u kući u kojoj se rodio, okružen majkom i prvim drugovima. Imao je trideset šest godina.

Pokopan je u milanskome samostanu San Paolo, a njegovi se posmrtni ostatci danas čuvaju u crkvi svetoga Barnabe u Milanu. Njegovo je štovanje raslo među zajednicama koje je utemeljio. Papa Lav XIII. proglasio ga je blaženim 3. siječnja 1890., a svetim 27. svibnja 1897. Spomendan mu se slavi 5. srpnja, a štuje se i kao zaštitnik liječnika.

Antun Marija Zaccaria pokazao je koliko mnogo može stati u kratak život kada se znanje, molitva i organizacijski dar ne čuvaju za sebe. Liječničko obrazovanje nije odbacio, nego ga je ugradio u osjetljivost za cijeloga čovjeka. Svećeništvo nije shvatio kao izdvojenu službu, nego kao pokretač zajedničke obnove. Muškarce i žene, redovnike i laike okupljao je oko svetoga Pavla, euharistije i raspetoga Krista. Njegove su ustanove nadživjele osnivača jer nisu počivale samo na njegovoj snazi, nego na odgovornosti koju je znao probuditi u drugima. U njima je ostala živa njegova zamisao da se duhovna obnova potvrđuje u zajedništvu, poučavanju i djelatnoj ljubavi prema bližnjima.