Sveti Antun Marija Zaccaria

Godine 1502. Antun Marija Zaccaria rodio se u plemićkoj obitelji u Cremoni, gradu na sjeveru Italije. Otac mu je umro kad su Antunu bile dvije godine, ostavivši njegovu osamnaestogodišnju majku da sama odgaja svoje jedino dijete. Pobrinula se da stekne dobro obrazovanje i usadila mu duboku vjeru. Majka ga je učila moliti, pa je provodio duge sate u molitvi pred posebnim oltarom posvećenim Blaženoj Djevici Mariji u njihovu domu, sudjelovao na misi i propovijedao svojim prijateljima. Antun je bio duboko oblikovan i majčinom brigom za siromahe. Jednom je, vraćajući se iz crkve, susreo siromašnoga, napola gologa prosjaka koji je molio milostinju. Kako nije imao ništa sa sobom, Antun je prosjaku dao svoj svileni ogrtač. Majčina pohvala za taj čin ljubavi još ga je više potaknula da se posveti skrbi za siromašne i bolesne.

Nakon što je Antun završio početne nauke u Cremoni, majka ga je poslala u Paviju da studira filozofiju, a potom u Padovu da studira medicinu. U dobi od dvadeset i dvije godine stekao je doktorat iz medicine i vratio se u Cremonu, gdje je započeo raditi kao liječnik, posvećujući velik dio svoga vremena skrbi za siromahe. Kao liječnik, doktor Antun otkrio je da može služiti i tjelesnim i duhovnim potrebama bolesnika, osobito onih na samrti. Kad bi bio pozvan k bolesničkoj postelji, poticao ih je da se obrate Bogu u molitvi, prime sakramente i odvrate se od grijeha. Okupljao je i siromašnu djecu te ih poučavao katekizmu. Kako je njegov utjecaj rastao, i pripadnici plemićkoga staleža tražili su ga da poučava njihovu djecu. Na koncu je doktor Antun počeo kao laik propovijedati u mjesnoj crkvi, privlačeći raznoliko mnoštvo bogatih i siromašnih, mladih i starih.

Nedugo nakon što je započeo svoju liječničku praksu, doktor Antun spoznao je da je spasenje duša daleko važnije od liječenja tijela. Stoga je napustio liječničku službu i još se potpunije posvetio molitvi kako bi razlučio Božju volju. Na poticaj svojega duhovnika, Antun je započeo teološke studije i pripremu za svećeničko ređenje te je 1528., u dobi od dvadeset i šest godina, zaređen za svećenika. Za vrijeme njegove prve mise dogodilo se čudo. U trenutku posvete otac Antun bio je obavijen svjetlošću koja je ostala sve dok Presveti Sakrament nije bio blagovan. Vijest o tom čudu brzo se proširila i mnogi su se pitali što će biti od toga novoga svetog svećenika.

Kao svećenik, otac Antun nastavio je služiti duhovnim potrebama stanovnika Cremone. U to su vrijeme ćudoređe i moral naglo propadali, siromaštvo je raslo, neprestani ratovi ostavili su teške posljedice, a pohađanje crkve znatno se smanjilo. Na sjeveru Italije protestantska je reformacija bila u punom zamahu, a posvuda je vladala zbrka. U tom je ozračju otac Antun nastavio poučavati vjeri mlade i stare, bogate i siromašne. Mnogi su mu bili privučeni zbog njegove rječitosti i očite svetosti. Ravnodušnost je postala „religija“ dana, ali su u ocu Antunu mnogi našli odgovor na svoju duhovnu prazninu. Slušali su njegove propovijedi i pouke, ispovijedali svoje grijehe, dolazili na njegove mise i tražili njegov savjet.

Nakon što je dvije godine djelovao u Cremoni, božanska je providnost odvela oca Antuna u Milano. Milano je u ono vrijeme bio grad u procvatu, ali i grad bez morala. Tada pod španjolskom vlašću, Milano je trpio zbog nemira koje je izazvala protestantska reformacija. U Milanu je otac Antun nastojao činiti ono što je činio u Cremoni: poučavati vjeri, propovijedati, pozivati ljude na pokoru, posjećivati bolesnike i utamničene te skrbiti se za siromahe. No moralna iskvarenost toga grada bila je tako velika da je otac Antun znao kako mora učiniti više. Nakon mnogo molitve i razmatranja o Križu, bio je nadahnut utemeljiti novu zajednicu redovničkih osoba koje će raditi za spasenje duša. Upoznao je dvije srodne duše, Bartolomeja Ferrarija i Antuna Morigiju, koji su saslušali njegove zamisli i s oduševljenjem mu se pridružili. Zajedno su osnovali Regularne klerike svetoga Pavla, novi red posvećen jednostavnom i molitvenom životu te propovijedanju, koji je nastojao nasljedovati velikoga evanđelista svetoga Pavla. Taj je red poslije postao poznat kao barnabiti, uzevši ime po Barnabi, jednom od vjernih pratitelja svetoga Pavla.

Barnabiti su živjeli radikalnu evanđeosku poruku Krista raspetoga, kako ju je propovijedao sveti Pavao, prihvaćajući radikalno siromaštvo, mrtvljenje, djela ljubavi i navještaj Evanđelja. Pomalo su pobuđivali zanimanje stanovnika Milana i srca su se počela obraćati. Đavao, razjaren njihovim pobjedama za Krista, napadao ih je na različite načine, najprije uznemirujući ih u njihovim prebivalištima bukom i odvratnim ukazanjima, a potom huškajući protiv njih neke građane. Otac Antun i njegova subraća ipak su odnijeli pobjedu, a đavolski su napadi bili osujećeni dok se narod sve više okretao klanjanju Kristu raspetomu.

Uz novi red za muškarce, otac Antun okupio je i neke svete žene pod vodstvom grofice Ludovice Torelli, grofice od Guastalle, kojoj je bio duhovni vođa. Na molbu oca Antuna grofica je zamolila papu za dopuštenje da osnuje novi red. Kad je dopuštenje bilo dano, otac Antun, grofica i druge žene osnovali su Anđeoske sestre svetoga Pavla. One nisu živjele samo život molitve, pokore i siromaštva, nego su se bavile i javnim djelima milosrđa, nastojeći svojim dobrim primjerom obnoviti redovnički život u cjelini. Red je procvao i snažno utjecao na Milano i druge gradove.

Tijekom sljedećih nekoliko godina otac Antun i njegovi sljedbenici nastojali su proširiti svoje djelovanje održavajući duhovne nagovore za kler, osnivajući udruženje za bračne osobe i organizirajući evangelizacijske misije. Promicao je pobožnost prema Presvetom Sakramentu uvodeći praksu četrdesetsatnog klanjanja pred izloženom euharistijom, poticao na čestu pričest i dao poticaj da crkve petkom u tri sata zvone kako bi pozvale narod na trenutak sabrane molitve o Kristovoj muci.

Nakon godina stroge pokore i neumorne službe u svojem apostolatu, otac Antun umro je uoči svetkovine svetih Petra i Pavla u dobi od trideset i sedam godina. Dvadeset i sedam godina nakon njegove smrti njegovo je tijelo pronađeno neraspadnuto.

Dok iskazujemo čast ovom gorljivom utemeljitelju, propovjedniku, ljubitelju Križa i službeniku ljubavi, razmatrajmo otkriće svetoga Antuna da je spasenje duša najveće poslanje koje čovjek može imati u životu. Na koncu će biti važno koliko smo vjerno ispunili volju Božju. Prije svega, volja Božja sve nas poziva da gorljivo navješćujemo spasenjsku poruku Krista raspetoga riječima i djelima. Nastoj nasljedovati ovoga službenika svetoga Pavla, radosno prihvaćajući Pavlove riječi: „A ja se, Bože sačuvaj, da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu“ (Galaćanima 6, 14).