Sveti Antun Marija Claret

Antun Marija Claret rodio se 23. prosinca 1807. u Sallentu u Kataloniji kao peto od jedanaestero djece Juana i Josefe Claret. Otac mu je vodio radionicu za proizvodnju pređe i tkanine, pa je dječak rano upoznao tekstilni zanat. Obitelj je živjela vjeru svakodnevno: roditelji su djecu poučavali, a Antun je rado odlazio u obližnje marijansko svetište u Fussimanyi i molio krunicu.

S dvanaest godina počeo je raditi kao tkalac. Kad mu je bilo osamnaest, otišao je u Barcelonu usavršiti proizvodne tehnike i rad na Jacquardovu tkalačkom stanu. Učio je i jezike te graviranje, a sposobnost za posao otvorila mu je izglednu trgovačku budućnost. Ipak, tehnički rad toliko mu je zaokupljao misli da je postupno uvidio kako ne želi da mu postane jedini životni cilj.

Isprva je razmišljao o kartuzijanskoj samoći, no duhovnik ga je usmjerio prema biskupijskom sjemeništu u Vicu, u koje je stupio 1829. Za svećenika je zaređen 13. lipnja 1835. Prve je godine proveo u rodnoj župi, nastavljajući teološki studij. Želja za misijama odvela ga je 1839. u Rim, gdje je pokušao ući u isusovački novicijat. Zbog narušena zdravlja ubrzo ga je napustio i vratio se u Španjolsku.

U Viladrauu i Gironi služio je kao župni svećenik, propovjednik i ispovjednik te se zauzimao za siromašne. Poglavari su potom prepoznali njegov osobit misionarski dar. Kao apostolski misionar obilazio je Kataloniju, uglavnom pješice, propovijedajući pučke misije na katalonskom jeziku. Nakon dugih propovijedi satima je ispovijedao. Nije čekao da ljudi dođu k njemu, nego je odlazio iz mjesta u mjesto u zemlji iscrpljenoj ratovima i društvenim napetostima.

Claret je rano shvatio snagu tiskane riječi. Pisao je katekizme, molitvenike, knjižice i pouke te ih dijelio na misijama. Godine 1848. utemeljio je izdavačko djelo koje je u sljedećim desetljećima raširilo velik broj vjerskih knjiga i letaka. Pisanje mu nije bilo zamjena za osobni susret, nego njegov nastavak: želio je da pouka ostane dostupna obiteljima i nakon završetka misije.

Zbog prijetnji u Kataloniji poslan je 1848. na Kanarske otoke. Tijekom petnaest mjeseci vodio je duhovne obnove i propovijedao tolikom mnoštvu da je katkad morao govoriti na trgu pred crkvom. Po povratku u Vic 16. srpnja 1849. osnovao je Družbu misionarskih sinova Bezgrješnoga Srca Marijina, poznatu kao klaretinci. Družba je trebala odgajati svećenike za misije i evangelizaciju. Papa Pio IX. odobrio ju je 1865.

Marijanska pobožnost pratila ga je još od djetinjstva, a sada je dobila i zajedničarski oblik. Bezgrješno Srce Marijino za njega nije bilo samo ime nove družbe, nego uzor raspoloživosti za Božju riječ i ljude kojima je naviještao. Redovito je povezivao molitvu s misionarskom pokretljivošću i praktičnim sredstvima pouke.

Iste 1849. Claret je imenovan nadbiskupom Santiaga de Cube, a biskupsko je posvećenje primio u Vicu u listopadu 1850. Na Kubu je stigao u veljači 1851. Zatekao je prostranu nadbiskupiju kojoj su trebali obnovljeni pastoral, obrazovanje i društvena pomoć. Triput je pohodio cijelo područje, često pješice, održavao misije, uređivao sjemenište i jačao stegu klera.

Pastoralnu je obnovu povezivao s konkretnim potrebama stanovništva. Podizao je škole i bolnicu, osnivao strukovne škole za siromašnu djecu te kreditne zadruge namijenjene ljudima bez pristupa poštenu zajmu. Pisao je o seoskoj duhovnosti i poljoprivrednim postupcima koje je prethodno iskušao. U prve dvije godine njegova djelovanja crkveno je uređeno više od devet tisuća ženidaba. Protivio se rasnoj nepravdi i ropstvu, zbog čega je, uz druge reforme, stekao opasne neprijatelje.

Zajedno s Marijom Antonijom Paris osnovao je 25. kolovoza 1855. Redovnice Marije Bezgrješne, prvu žensku redovničku ustanovu nastalu na Kubi. Iste je godine u Holguínu na njega izvršen atentat: napadač mu je nožem teško ranio lice. Claret je preživio i zauzeo se da se počinitelju smrtna kazna zamijeni zatvorskom. Time je vlastito propovijedanje o milosrđu potvrdio u trenutku kada je oproštenje bilo osobito teško.

Kraljica Izabela II. pozvala ga je 1857. u Španjolsku i izabrala za svojega ispovjednika. Claret se odrekao upravljanja kubanskom nadbiskupijom i postao naslovni nadbiskup Trajanopolisa. Na dvoru je živio skromno i nastojao zadržati slobodu za propovijedanje, pomaganje siromašnima i širenje obrazovanja. Devet godina bio je povezan sa školom u Escorialu, gdje je pridonio osnivanju knjižnice, prirodoslovnoga muzeja, znanstvenoga laboratorija te glazbene i jezične škole.

Ni blizina dvora nije ga odvojila od misionarskoga rada. Prateći kraljicu na putovanjima propovijedao je u mjestima kroz koja je prolazila i nastavio širiti knjige. Bio je plodan pisac; sačuvan mu je velik broj djela o duhovnosti, katehezi, propovijedanju i praktičnim pitanjima. Njegov rad pridonio je i obnovi uporabe katalonskoga jezika u vjerskoj književnosti, premda je mnogo pisao na španjolskom.

Revolucija 1868. svrgnula je Izabelu II. i prisilila kraljevsku obitelj na odlazak u Francusku. Claret ju je isprva pratio u progonstvo, a zatim otišao u Rim. Sudjelovao je na Prvome vatikanskom saboru i podupirao nauk o papinskoj nezabludivosti. Zdravlje mu se pogoršavalo, a politički protivnici i dalje su ga pratili. Povukao se naposljetku u cistercitsku opatiju Fontfroide kraj Narbonnea u južnoj Francuskoj.

Ondje je umro 24. listopada 1870., u šezdeset i drugoj godini. Njegovi su ostatci poslije preneseni u Vic. Papa Pio XI. proglasio ga je blaženim 24. veljače 1934., a papa Pio XII. svetim 7. svibnja 1950. Spomendan mu se slavi 24. listopada, na dan smrti. Štuje se kao zaštitnik tkalaca, trgovaca tekstilom i katoličkoga tiska.

Claretov život povezao je naizgled udaljene svjetove: tkaonicu i propovjedaonicu, pučke misije i izdavaštvo, biskupsku upravu i kreditnu pomoć siromašnima, kraljevski dvor i progonstvo. Nije odbacio praktične sposobnosti stečene u mladosti, nego ih je preusmjerio u organiziranje škola, tiskanje knjiga i stvaranje zajednica. Njegova se misionarska revnost najjasnije vidi u nastojanju da riječ prati djelo, a crkvena obnova stvarno poboljša život ljudi kojima je služio.