Sveti Antun Marija Claret

Antun Adjutor Ivan Claret y Clara rodio se u gradiću Sallentu, u pokrajini Barceloni u Španjolskoj. Sallent je bio pretežno poljoprivredni i tekstilni gradić, gdje se život odvijao oko mjesne katoličke crkve. Njegovi roditelji bili su pobožni katolici koji su svoju djecu dobro odgajali u vjeri. Antun je bio peto od jedanaestero djece, ali je samo petero doživjelo odraslu dob. Njegov je otac vodio tvornicu u kojoj su se proizvodili konac i platno te je svojoj obitelji osiguravao dostatan prihod.

Još kao dijete Antun je razvio srce puno suosjećanja. U svojoj autobiografiji pripovijeda da bi, kada je imao samo pet godina, često noću ležao i nastojao razmišljati o vječnosti. Potom bi mislio na one koji su nesretni u ovome životu i pitao se hoće li trpjeti i kroz svu vječnost. Ta ga je misao ispunjala svetom žalošću i željom da pomogne što većem broju ljudi da izbjegnu takvu sudbinu.

Sa šest godina Antun je pošao u mjesnu školu, gdje se isticao u učenju. Napamet je naučio cijeli katekizam, premda nije potpuno razumio njegovo značenje. Kako je sazrijevao, bilježi da je redovito imao trenutke kad bi mu se iznenada upalilo svjetlo i razumio bi pouku. Njegovi su roditelji bili izvrsni učitelji katoličke vjere. Svakoga bi dana njegov otac djeci čitao duhovnu knjigu i davao im poučne opomene. Antun je sve to duboko primao te nije samo učio pouke nego je rastao i u kreposti. Još u osnovnoj školi Antun je jasno pokazivao da želi postati svećenik. Često bi navečer svratio u župnu crkvu i predavao se svome Gospodinu. Također je od rane dobi rastao u dubokoj pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji moleći svaki dan krunicu.

U tinejdžerskim je godinama, uz pohađanje škole, Antun redovito radio u očevoj tvornici i dobro izučio tekstilni zanat. Čak mu je bilo povjereno nadgledanje svih radnika. Kad mu je bilo osamnaest godina, otac je pristao poslati ga u Barcelonu, gdje je proučavao proizvodne tehnike, dizajn, kastiljski i francusku gramatiku. Antun se toliko istaknuo da su neki mjesni poslovni ljudi željeli da on i njegov otac u Barceloni otvore novu tvornicu. O tome je vremenu Antun poslije napisao: „Moja neprestana zaokupljenost strojevima, tkalačkim stanovima i izradom tako me bila obuzela da nisam mogao misliti ni na što drugo.” Ipak, odbio je ponudu da započne novi posao jer je znao da ga čeka nešto drugo.

Nakon četiri godine provedene u Barceloni, Antun je napokon shvatio da mora otići i slijediti svoj poziv. Želio je postati kartuzijanac i živjeti kao pustinjak. Naposljetku ga je duhovnik uvjerio da studira filozofiju u biskupijskom sjemeništu u Vichu, oko četrdeset kilometara od njegova obiteljskog doma. Kao bogoslov uspio se osloboditi svoje zaokupljenosti proizvodnjom koja ga je mučila prethodne četiri godine. Očišćen i ponovno usredotočen na molitveni život, uvidio je da je Božja volja za njega biskupijsko svećeništvo, a ne kartuzijanski red. Ondje je dovršio studije i zaređen je za svećenika 13. lipnja 1835. Njegova prva služba bila je u rodnome mjestu, gdje je sljedeće četiri godine nastavio teološke studije.

Godine 1839. otac Antun osjetio je da ga Bog poziva da postane misionar u tuđim krajevima pa je otputovao u Rim kako bi se prijavio za misijski rad pri Kongregaciji za širenje vjere. Po dolasku u Rim proveo je neko vrijeme na duhovnim vježbama s isusovcima, a voditelj duhovnih vježbi potaknuo ga je da pristupi njihovu redu kako bi s njima radio kao misionar. On je pristao. Nakon nekoliko mjeseci sve je išlo vrlo dobro. Međutim, jednoga je dana osjetio tajanstvenu bol u nozi. Isusovački poglavari vidjeli su u tome znak od Boga da Bog s njime želi nešto drugo, a ne da postane isusovac. Nakon savjetovanja sveti je vrhovni poglavar rekao: „Božja je volja da brzo, brzo pođete u Španjolsku. Ne bojte se. Hrabro!” Upravo je to otac Antun i učinio.

Vrativši se u Španjolsku, bio je imenovan u župu u Viladrau, gdje je ubrzo propovijedao pučke misije. Doživjele su toliki uspjeh da je propovijedao i u susjednom selu. Svake misije koje je propovijedao bile su djelotvornije od prethodnih i mnogi su se obraćali. Osim toga, Bog je po njemu počeo činiti mnoga čudesa. Ozdravljao je mnoge bolesnike i izgonio mnoge zloduhe. Njegov se glas nadaleko proširio. Ispovijedao je mnoštvo ljudi, širio pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, slavio euharistiju i s velikim žarom naviještao Božju riječ. Nakon osam mjeseci u Viladrau biskup ga je oslobodio župnih dužnosti, a otac Antun preselio se u Vich, odakle je počeo putovati od župe do župe držeći misije. Vatikan mu je podijelio naslov „apostolskoga misionara”, dajući mu ovlasti da propovijeda u svakoj biskupiji. Njegovi jedini ciljevi bili su proslaviti Boga i spasavati duše. Od 1843. do 1848. otac Antun neprestano je pješice prolazio Katalonijom, propovijedao, živio u siromaštvu i obraćao mnoge grešnike. U to je vrijeme također pisao brošure, molitve, pobožnosti i druge katehetske materijale, koje je dijelio kamo god bi došao. Godine 1848. utemeljio je izdavačku kuću koja je tijekom sljedeća dva desetljeća razdijelila milijune knjiga, knjižica i letaka. Ubrzo potom poslan je na Kanarske otoke, gdje je petnaest mjeseci propovijedao s jednako snažnim učinkom.

Neko je vrijeme otac Antun u molitvi razmatrao zamisao da osnuje redovničku družbu posvećenu propovijedanju pučkih misija. Po povratku u Vich 1849. godine utemeljio je Družbu misionarskih sinova Bezgrješnoga Srca Marijina, kasnije poznatu kao klarijanski misionari ili klarijanci. Cilj te nove družbe bio je odgajati svećenike upravo za propovijedanje misija, evangelizaciju i spasavanje duša. Međutim, vrlo brzo nakon utemeljenja družbe imenovan je nadbiskupom Santiaga de Cube. Tada je svojemu imenu dodao „Marija”: nadbiskup Antun Marija Adjutor Ivan Claret y Clara. Nakon biskupskog ređenja stigao je na Kubu u veljači 1851. i sljedećih šest godina proveo reformirajući kler, osnivajući nove župe, pohodeći pješice svaku župu tri različita puta i snažno obnavljajući vjeru naroda. Suutemeljio je redovničku zajednicu Marijinih Bezgrješnih, klarijanskih misionarki; propovijedao je protiv ropstva; osnivao škole, bolnice i kreditne zadruge za siromahe; nastavio pisati; i mnoge grešnike pridobio natrag Bogu.

Na iznenađenje biskupa Clareta, kraljica Izabela II. pozvala ga je 1857. natrag u Španjolsku da joj služi kao osobni ispovjednik i duhovni voditelj, pa se preselio u Madrid. Sljedećih deset godina pratio je kraljicu na njezinim putovanjima, uvijek propovijedajući misije u mjestima koja su posjećivali. Marljivo je nastavio pisati i objavljivati te je još dublje uranjao u molitvu. Godine 1868., zbog revolucije u Španjolskoj, kraljica i njezin dvor, uključujući i biskupa Clareta, morali su radi sigurnosti pobjeći u Francusku. Ubrzo nakon toga sudjelovao je na Prvome vatikanskom saboru, gdje je snažno zastupao papinsku nezabludivost. Potom se vratio u Francusku i sklonio u cistercitski samostan Fontfroide blizu Narbonnea, gdje je proveo posljednje mjesece svoga života.

Sveti Antun Marija Claret bio je čovjek koji je neprestano nastojao proslaviti Boga i spasavati duše. U središtu njegova života bila je molitva. Molitva ga je privodila dubokom jedinstvu s Bogom, a to je jedinstvo donosilo obilje dobrih plodova. Dok častimo ovoga svetog svećenika, misionara, mistika, čudotvorca, biskupa, pisca, ispovjednika i utemeljitelja, promotrimo ove riječi iz njegove autobiografije: „…kad god vidim grešnike, postajem nemiran, ne mogu se smiriti, ne mogu primiti utjehu, srce mi ide k njima.” Srce svetoga Antuna gorjelo je dubokom ljubavlju prema svakom grešniku i on je svoj život posvetio njihovu spasenju. Razmisli o vlastitom stavu prema grešnicima, osobito prema onima koji su sagriješili protiv tebe, i nastoj nasljedovati primjer svetoga Antuna.