Sveti Antun Kijevski

Sveti Antun Kijevski, zvan i Antun Pečerski, rodio se oko 983. u Ljubeču, na području tadašnje Černigovske kneževine u današnjoj Ukrajini. Na krštenju je dobio ime Antipa. Njegov će život biti povezan s dvama velikim središtima istočnoga monaštva: Svetom Gorom Atosom, gdje je primio monašku izobrazbu, i Kijevom, gdje je postavio temelje Kijevsko-pečerske lavre.

Od mladosti ga je privlačio život posvećen molitvi. Otišao je u samostan Esfigmenu na Atosu te ondje živio kao pustinjak u osamljenoj špilji s pogledom na more. Atoska predaja nije mu bila samo mjesto povlačenja, nego škola asketskoga života. Prema životopisnoj predaji, oko 1011. njegov mu je opat povjerio zadaću da monaški način života prenese u Kijevsku Rus, koja je kršćanstvo prihvatila tek nekoliko desetljeća ranije.

Po povratku u Kijev Antun je zatekao samostane podignute po nalogu mjesnih knezova, ali u njima nije prepoznao strogoću na koju se naviknuo na Atosu. Nije zato započeo gradnjom ustanove niti okupljanjem utjecajnih zaštitnika. Nastanio se u maloj špilji koju je prije njega iskopao prezbiter Ilarion. U osami je nastavio molitvu, post i jednostavan život.

Godine 1015. umro je knez Vladimir Veliki, a među njegovim sinovima Jaroslavom i Svjatopolkom izbio je sukob za prijestolje. Antun se zbog nemira vratio na Atos. Kada je rat završio, opat ga je ponovno poslao u Kijev. Predaja uz taj povratak veže opatovo proročanstvo da će se oko Antuna okupiti mnogi monasi. Taj se nagovještaj ostvarivao postupno, bez unaprijed izrađenoga plana.

Antun je postao poznat po strogoj askezi. Jeo je raženi kruh svaki drugi dan i pio malo vode. Ljudi su mu dolazili tražiti blagoslov i duhovni savjet, a neki su željeli dijeliti njegov način života. Među prvim učenicima bili su svećenik Nikon i Teodozije Kijevski. Iz male pustinjačke nastambe počela je nastajati zajednica koja će postati središtem monaštva u Kijevskoj Rusi.

Razvoj zajednice nije prošao bez napetosti s kneževskom vlašću. Kada je knez Izjaslav I. zatražio da se iz samostana vrate sin bogatoga boljara i jedan knežev službenik, Nikon je odbio postupiti protiv njihove odluke da služe Bogu. Knez se rasrdio, pa se Antun privremeno udaljio. Vratio se nakon zauzimanja Izjaslavove žene. Ta zgoda pokazuje kako je rastuća monaška zajednica morala čuvati svoju nutarnju slobodu u društvu u kojemu su kneževi navikli odlučivati o životima svojih podložnika.

Kada se oko Antuna okupilo dvanaest učenika, iskopali su veću špilju i u njoj uredili crkvu i redovničke ćelije. Time su položeni temelji Kijevsko-pečerske lavre, čije ime čuva uspomenu na početke u špiljama. Antun je za prvoga opata postavio Barlaama Kijevskoga. Sam se nije vezao uz upraviteljsku vlast. Slijedeći primjer svojega imenjaka, svetoga Antuna Velikoga, povukao se na obližnju uzvisinu i ondje iskopao novu špilju kako bi nastavio samotnjački život. Ta će špilja postati početkom takozvanih Dalekih špilja.

Kada je Barlaam preuzeo vodstvo drugoga samostana, braća su ponovno zamolila Antuna da odredi poglavara. Izabrao je Teodozija. Njih su dvojica imala različite, ali međusobno povezane uloge: Antun je čuvao pustinjački izvor zajednice, a Teodozije je uređivao njezin zajednički život. Teodozije se i dalje savjetovao s Antunom, pa njegovo povlačenje nije značilo ravnodušnost prema braći. Ostao je duhovni oslonac zajednice, ali nije dopustio da njezin rast potpuno potisne poziv na samoću koji ga je doveo na Atos. U tome se vidi posebnost njegova utemeljiteljskog djelovanja: zajednicu nije gradio oko vlastite osobe, nego joj je povjeravao sposobne poglavare.

Kako je broj monaha rastao, špilje više nisu bile dovoljne. Antun je od Izjaslava zatražio brdo na kojemu su se nalazile. Knez ga je darovao zajednici, koja je ondje podignula drvenu crkvu u čast Uznesenja Bogorodice, redovničke ćelije i ogradu. Pustinjačko okupljalište tako je dobilo trajniji oblik, a ipak je zadržalo sjećanje na špilju, siromaštvo i molitvu iz kojih je nastalo.

Antunov ugled nije ga štitio od novih političkih sukoba. Kada su Izjaslav i njegova braća tražili njegov blagoslov prije sukoba povezanoga s Kumanima i narodnim ustankom, nije im ga dao. Životopisna predaja pripisuje mu upozorenje da će zbog svojih grijeha biti poraženi. Izjaslav ga je poslije sumnjičio za naklonost protivnicima i namjeravao prognati. Knezov brat Svjatoslav potajno je odveo Antuna u Černigov, gdje je svetac ponovno izabrao špilju za svoje boravište. Predaja nastanak Jeleckoga samostana povezuje s tim mjestom, ali ta veza nije posve sigurna.

Izjaslav se naposljetku pomirio s Antunom i pozvao ga natrag u Kijev. Antun i Teodozije tada su odlučili podignuti veću kamenu crkvu za sve brojniju zajednicu. Antun nije doživio njezin dovršetak. Umro je 1073., prema predaji u devedesetoj godini, nedugo nakon što je blagoslovio temelje crkve.

Prije smrti okupio je braću i ohrabrio ih pred svojim odlaskom. Zatražio je da mjesto njegova ukopa ostane skriveno. Njegove relikvije nikada nisu pronađene, premda su mnogi poslije dolazili moliti u špilju koja se povezivala s njim. Predaja bilježi i svjedočanstva o ozdravljenjima na tome mjestu.

Antuna štuju pravoslavni i grkokatolici, a njegovo je ime uvršteno i u Rimski martirologij. Istočna tradicija slavi ga 10. srpnja prema julijanskom kalendaru, što trenutačno odgovara 23. srpnja prema gregorijanskom kalendaru; Rimski martirologij navodi 7. svibnja. Podatak koji mu pripisuje kanonizaciju 1532. po papi Grguru IX. kronološki je nemoguć i zato se ne može prihvatiti.

Antunovo nasljeđe nije samo u podignutim zgradama ni u ugledu velike lavre. Njegov je put započeo u skrovitosti, a vodstvo je shvaćao kao službu koja ne mora značiti držanje vlasti u vlastitim rukama. Znao je okupiti učenike, imenovati druge za poglavare i vratiti se tišini. U vremenu političkih borbi čuvao je slobodu duhovnoga prosuđivanja. Zbog toga se pamti kao utemeljitelj monaške predaje koja je duboko obilježila duhovnu i kulturnu povijest Kijeva i čitave Kijevske Rusi.