Sveti Antonio Maria Pucci
- Životni vijek
- 1819. – 1892.
- Slavi se
- 12. siječnja
Sveti Antonio Maria Pucci bio je talijanski svećenik Reda slugu Marijinih i dugogodišnji župnik u Viareggiu. Rođen je 16. travnja 1819. kao Eustachio Pucci, drugo od sedmero djece siromašnoga sakristana. Pojavljuje se i godina 1818., ali je cjelovit datum njegova rođenja sačuvan kao 16. travnja 1819.
Još je kao dječak osjećao poziv na redovnički život. Otac se protivio toj odluci, premda je i sam služio u crkvi kao sakristan. Eustachio je naposljetku svladao obiteljsku zapreku te 1837. ušao u Red slugu Marijinih pri firentinskoj bazilici Santissima Annunziata. Tada je primio redovničko ime Antonio Maria.
Redovničke je zavjete položio početkom 1843., a nekoliko mjeseci poslije zaređen je za svećenika. Iste je godine poslan u Viareggio, u župnu crkvu Sant'Andrea. Ondje je 1846. postao župnikom i na toj službi ostao gotovo četrdeset šest godina, sve do smrti.
U Viareggiu su ga zvali il Curatino, Mali župnik. Nadimak je izražavao bliskost koju je stekao među ljudima. Posebno se brinuo za siromašne, bolesne i starije. Njegova se služba pojačala tijekom dviju epidemija, kada je pomagao ljudima izloženima bolesti i oskudici.
Antonio Maria nije pastoralni rad ograničio na bogoslužje i pojedinačnu pomoć. Godine 1853. osnovao je školu za djecu, a iste godine i Društvo svetoga Djetinjstva, također usmjereno na obrazovanje. Pokrenuo je i prvo morsko ljetovalište u Viareggiu namijenjeno bolesnoj i siromašnoj djeci. U primorskome gradu more je tako postalo dio organizirane brige za dječje zdravlje.
Njegovo je djelovanje povezivalo redovničko zvanje i trajnu župničku prisutnost. Kao servit pripadao je zajednici osobito posvećenoj Mariji, a kao župnik desetljećima je pratio isti grad. Dugi ostanak u jednoj župi omogućio mu je da odgovara na različite potrebe: epidemije, siromaštvo, starost, bolest i nedostatak obrazovnih prilika za djecu.
Na svetkovinu Bogojavljenja, 6. siječnja 1892., slavio je misu u svojoj župi. Iste je noći za oluje izišao kako bi pomogao bolesnoj osobi. Nakon toga obolio je od upale pluća. Stanje mu se tijekom sljedećih dana pogoršavalo te je umro 12. siječnja 1892.
Najprije je pokopan u Viareggiu. Njegovi su posmrtni ostatci 18. travnja 1920. preneseni u crkvu Sant'Andrea, u kojoj je proveo gotovo cijeli svećenički život. Taj je prijenos povezao mjesto njegova počinka sa župnom zajednicom kojoj je služio od 1843.
Postupak za njegovo proglašenje svetim službeno je otvoren 13. travnja 1932. za pape Pija XI., kada je dobio naslov sluge Božjega. Herojske su mu kreposti priznate 18. siječnja 1948. Papa Pio XII. proglasio ga je blaženim 22. lipnja 1952. Pojavljuje se i datum 12. lipnja, ali je prihvaćen 22. lipnja.
Papa Ivan XXIII. proglasio ga je svetim 9. prosinca 1962., na završetku prvoga zasjedanja Drugoga vatikanskog sabora. Spomendan mu je 12. siječnja, na dan smrti.
Puccijev se život može pratiti kroz nekoliko jasnih odluka: ušao je u red unatoč početnomu očevu protivljenju, prihvatio službu u Viareggiu i ostao joj vjeran više od četiri desetljeća te je iz neposredne pomoći razvio trajne ustanove za djecu. Posljednji odlazak bolesniku za olujne noći sažima njegov način služenja. Upravo je nakon te službe obolio od bolesti od koje je umro.
