Sveti Antun Marija Gianelli

Antun Marija Gianelli rodio se na Uskrs, 12. travnja 1789., u Cerreti, selu pokraj Carra u ligurskom zaleđu. Bio je jedno od šestero djece Giacoma i Marije Gianelli. Obitelj je živjela od zemlje, u skromnim prilikama u kojima se rad nije odvajao od vjere. Majka je poučavala susjede u kršćanskom nauku, a otac je bio poznat kao čovjek kojemu su se drugi obraćali kada je trebalo smiriti spor. U takvu je domu Antun rano upoznao vjeru kao svakodnevnu odgovornost prema Bogu i bližnjemu.

Želja za svećeništvom pojavila se rano, ali siromašna obitelj nije mogla sama podnijeti troškove njegova školovanja. Pomogla mu je Nicoletta Rebizzo, imućna i pobožna udovica koja je prepoznala njegove sposobnosti. Zahvaljujući njezinoj potpori u studenome 1807. ušao je u sjemenište u Genovi. Posvetio se dogmatskoj teologiji i liturgiji te naposljetku stekao doktorat. Dar za govor bio je toliko očit da su mu dopustili propovijedati još prije svećeničkoga ređenja.

Za podđakona je zaređen u rujnu 1811., potom za đakona, a 1812. primio je svećenički red uz dobnu oprostnicu. Ređenje je bilo povezano s genovskom crkvom Gospe od Karmela, dok je prvu misu slavio u rodnoj Cerreti. Povratak među ljude koji su poznavali njegove skromne početke bio je prikladan uvod u službu koju će obilježiti poučavanje, propovijedanje i praktična briga za siromašne.

Prve godine svećeništva proveo je kao odgojitelj i pastoralni suradnik. Godine 1812. poučavao je u Carcareu kod Savone, a u veljači 1813. postao je župni vikar u genovskoj župi svetoga Mateja. Dana 23. svibnja 1814. pridružio se Kongregaciji prigradskih misionara Genove, čiji su članovi vodili pučke misije i pomagali u obnovi župnoga života. Od 1815. do 1817. predavao je govorništvo u pijarističkom kolegiju u Carcareu, a u Genovi je poučavao retoriku i književnost.

Među njegovim su učenicima bili budući nadbiskup Salvatore Magnasco i svećenik Giuseppe Frassinetti. Ipak, Gianelli nije bio nastavnik kojemu je učenost bila dovoljna sama po sebi. Za gladi 1816. i 1817. uključio se u pomoć pogođenima, a u gradu je postao tražen propovjednik i ispovjednik. Njegova rječitost nije počivala samo na umijeću oblikovanja rečenice: ljudima je bila uvjerljiva jer su je pratili rad, dostupnost i zanimanje za njihove potrebe.

Dana 21. lipnja 1826. preuzeo je službu nadžupnika crkve svetoga Ivana Krstitelja u Chiavariju. Ondje je ostao do imenovanja za biskupa. Već u studenome iste godine počeo je poučavati teologiju, latinski i grčki. Župu je nastojao upoznati sustavno, služeći se uredno vođenim zapisima o vjernicima i njihovim okolnostima. Takav pristup nije bio hladna administracija, nego način da pastoralna skrb dopre do konkretnih obitelji i pojedinaca.

Chiavari je postao i mjesto njegovih najvažnijih utemeljiteljskih pothvata. Godine 1827. osnovao je Misionare svetoga Alfonsa kako bi osigurao svećenike za pučke misije, a sljedeće godine oblikovao je zajednicu Oblata svetoga Alfonsa. Te muške družbe nisu nadživjele sve teškoće 19. stoljeća: prva je prestala djelovati 1856., a druga 1848. godine. Njihova ograničena trajnost ipak pokazuje koliko je Gianelli tražio nove oblike služenja potrebama svojega vremena.

Najtrajniji plod toga nastojanja bile su Kćeri Marije Presvete od Vrta, osnovane 12. siječnja 1829. Družba je nastala radi odgoja i obrazovanja siromašnih djevojaka te njege bolesnih u bolnicama i prihvatilištima. U vremenu kada su mogućnosti školovanja djevojčica iz siromašnih obitelji bile skučene, takva je zadaća istodobno bila djelo milosrđa i ulaganje u njihovu budućnost. Sestre, poslije poznate i kao gianelline, osobitu su hrabrost pokazale njegujući oboljele za epidemija kolere, izlažući pritom vlastiti život opasnosti. Sveta Stolica službeno je odobrila družbu 7. lipnja 1882., desetljećima nakon utemeljiteljeve smrti.

Papa Grgur XVI. imenovao je Gianellija 1837. biskupom Bobbija, a on je novu službu preuzeo sljedeće godine. Vijest o imenovanju zatekla ga je za vrijeme jednoga misijskog pothvata. Bobbio je imao dugu kršćansku baštinu povezanu sa svetim Kolumbanom, no biskupija je trebala obnovu ustanova, klera i pastoralnoga života. Gianelli je toj zadaći pristupio energično, kao što je prije vodio župu i misije.

Redovito je obilazio župe svoje biskupije, slušao ispovijedi i dugo ostajao dostupan ljudima. Organizirao je pučke misije i duhovne vježbe, obnovio sjemenište te održao dvije biskupijske sinode. Obnavljao je i pobožnost prema svetom Kolumbanu, povezujući sadašnje potrebe biskupije s njezinim duhovnim korijenima. Posjeti župama nisu mu bili protokolarna putovanja. Omogućavali su mu da upozna svećenike i vjernike, uoči teškoće i potakne odgovorniji crkveni život.

U središtu njegova biskupskoga djelovanja ostali su bolesni i siromašni. Iskustvo seoskoga djetinjstva, gladi u Genovi i župničke službe u Chiavariju čuvalo ga je od toga da biskupsku službu shvati kao udaljenu čast. Bio je zahtjevan obnovitelj, ali je zahtjeve nastojao potvrditi vlastitim primjerom. Misionarski žar, pažnja prema odgoju i sposobnost organiziranja zajednica tvorili su jednu cjelinu: Crkva je, po njegovu shvaćanju, morala naviještati, poučavati i služiti.

U travnju 1845. pojavili su se znakovi tuberkuloze. Nakon prividna poboljšanja bolest se u proljeće 1846. vratila. Antun Marija Gianelli umro je 7. lipnja 1846. u Piacenzi, iscrpljen vrućicom i tuberkulozom. Imao je pedeset i sedam godina, od kojih je tek nešto više od osam proveo kao biskup, ali je iza njega ostala razgranata baština župne obnove, obrazovanja i redovničkoga služenja.

Postupak za njegovo proglašenje svetim otvoren je 2. lipnja 1896. za pontifikata Lava XIII. Papa Benedikt XV. priznao mu je 11. travnja 1920. junačke kreposti, a Pio XI. proglasio ga je blaženim 19. travnja 1925. Papa Pio XII. uvrstio ga je među svece 21. listopada 1951. u bazilici svetoga Petra. Njegov se spomendan slavi 7. lipnja. Od 4. lipnja 2000. štuje se i kao zaštitnik doline Vara, uz trajnu povezanost s Bobbiom. Kćeri Marije Presvete od Vrta nastavile su njegovo poslanje u Europi, Aziji, Africi te Sjevernoj i Južnoj Americi.

Gianellijev život povezuje ono što se ponekad promatra odvojeno: temeljit studij i jednostavnu blizinu, snažnu riječ i tihu skrb, crkvenu obnovu i pomoć najranjivijima. Od siromašnoga ligurskog sela do biskupske službe nije zaboravio da darovi i službe imaju smisla tek kada postanu dostupni drugima. Zato se njegova svetost posebno razabire u ustrajnosti kojom je obrazovanje, misije i milosrđe pretvarao u trajne oblike zajedničkoga života.