Sveti Ansgar

Ansgar (8. rujna 801. – 3. veljače 865.), poznat i kao Anskar, sveti Ansgar, sveti Anschar ili Oscar, bio je nadbiskup Hamburga i Bremena u sjevernom dijelu Istočnofranačkoga Kraljevstva. Zbog svojih putovanja Ansgar je postao poznat kao „apostol Sjevera”, a Hamburška je nadbiskupija dobila misionarski nalog da donese kršćanstvo u sjevernu Europu.

Život

Ansgar je bio sin plemićke franačke obitelji, rođen u blizini Amiensa u današnjoj Francuskoj. Nakon rane smrti majke odrastao je u benediktinskom samostanu Corbie u Pikardiji. Prema Vita Ansgarii („Ansgarov životopis”), kada je dječak u viđenju doznao da je njegova majka u društvu Marije, Isusove majke, njegov se nemaran odnos prema duhovnim stvarnostima promijenio u ozbiljnost. Njegov učenik, nasljednik i poslije životopisac Rimbert smatrao je ta viđenja, od kojih je to bilo prvo, glavnim pokretačem Ansgarova života.

Ansgar je djelovao u kontekstu pokrštavanja Saske, današnje sjeverne Njemačke, koje je započeo Karlo Veliki, a nastavio njegov sin i nasljednik Ludovik Pobožni. Godine 822. Ansgar je postao jedan od brojnih misionara poslanih da osnuju opatiju Corvey (Nova Corbie) u Vestfaliji, gdje je postao učitelj i propovjednik. Skupina monaha, među njima i Ansgar, poslana je dalje na sjever u Jutland s kraljem Haraldom Klakom, koji je tijekom izgnanstva primio krštenje. Nakon Haraldova pada 827. i smrti Ansgarova suradnika Autberta njihova je škola za sinove dvorjana zatvorena, a Ansgar se vratio u Njemačku. Zatim je 829., nakon što je švedski kralj Björn iz Haugea zatražio misionare za svoje Šveđane, kralj Ludovik poslao Ansgara, sada u pratnji brata Witmara iz Nove Corbie kao pomoćnika. Ansgar je propovijedao i pridobivao obraćenike, osobito tijekom šest mjeseci u Birki na jezeru Mälaren, gdje je bogata udovica Mor Frideborg pružila gostoprimstvo. Ansgar je s njom i kraljevim upraviteljem Hergeirom, najistaknutijim članovima, organizirao malu zajednicu.

Godine 831. Ansgar se vratio na Ludovikov dvor u Wormsu i bio imenovan za hamburško-bremensku nadbiskupiju. Bila je to nova nadbiskupija koja je obuhvaćala biskupije Bremen i Verden te imala pravo slati misije u sve sjeverne zemlje i za njih posvećivati biskupe. Ansgar je dobio misiju evangelizacije poganske Danske, Norveške i Švedske. Švedski kralj odlučio je kockom odrediti hoće li kršćanske misionare primiti u svoje kraljevstvo. Ansgar je preporučio da se pitanje prepusti Bogu i kocka je bila povoljna. Ansgar je u studenome 831. posvećen za biskupa, uz odobrenje pape Grgura IV. Prije ponovnoga putovanja na sjever otputovao je u Rim da izravno iz papinih ruku primi palij te je službeno imenovan legatom za sjeverne zemlje. Ebbo, nadbiskup Reimsa, ranije je dobio sličnu ovlast, ali je prije smrti 851. dvaput bio svrgnut i nikada nije otputovao tako daleko na sjever. Sporazumom je stoga nadležnost podijeljena tako da Ebbo zadrži Švedsku. Ansgar se neko vrijeme posvetio potrebama vlastite biskupije, koja je još bila misijsko područje i imala malo crkava. Utemeljio je samostan i školu u Hamburgu. Iako je trebala služiti danskoj misiji dalje na sjeveru, škola je malo postigla.

Nakon smrti Ludovika Pobožnoga 840. njegovo je carstvo podijeljeno, a Ansgar je izgubio opatiju Turholt, kojom je Ludovik financirao njegov rad. Zatim su 845. Danci neočekivano napali Hamburg i uništili sve crkveno blago i knjige. Ansgar sada nije imao ni sjedišta ni prihoda, a mnogi su ga pomoćnici napustili. Novi kralj, Ludovikov treći sin Ludovik Njemački, nije Ansgaru ponovno dodijelio Turholt, ali je 847. misionara imenovao na upražnjenu bremensku biskupiju, kamo se Ansgar preselio 848. Budući da je Bremen bio sufragan kelnskoga biskupa, spajanje bremenske i hamburške stolice izazvalo je kanonske poteškoće. Nakon dugotrajnih pregovora papa Nikola I. odobrio je ujedinjenje dviju biskupija 864.

Usred tih političkih nemira Ansgar je nastavio svoju sjevernu misiju. Danski građanski rat prisilio ga je da uspostavi dobre odnose s dvojicom kraljeva, Horikom Starijim i njegovim sinom Horikom II. Obojica su mu pomagala sve do smrti; Ansgar je uspio dobiti dopuštenje za gradnju crkve u Sleswiku, sjeverno od Hamburga, i priznanje kršćanstva kao dopuštene vjere. Ansgar nije zaboravio švedsku misiju i dvije je godine osobno proveo u Švedskoj (848. – 850.), spriječivši prijeteću pogansku reakciju. Godine 854. vratio se u Švedsku, kada je u Birki vladao kralj Olof. Prema Rimbertu, kralj je bio naklonjen kršćanstvu. Tijekom vikinškoga pohoda na Grobiņu i Apuole, današnja sela u Litvi, Šveđani su opljačkali Kurejce.

Smrt i baština

Ansgar je pokopan u Bremenu 865. Njegov nasljednik na nadbiskupskoj stolici, Rimbert, napisao je Vita Ansgarii. Zabilježio je da je Ansgar nosio grubu kostrijet, živio o kruhu i vodi te pokazivao veliku ljubav prema siromašnima. Adam Bremenski pripisao je Ansgaru Vita et miracula o Willehadu, prvom bremenskom biskupu, u djelu Gesta Hammenburgensis ecclesiæ; Ansgar se smatra i autorom zbirke kratkih molitava Pigmenta (ur. J. M. Lappenberg, Hamburg, 1844.). Papa Nikola I. proglasio je Ansgara svetim nedugo nakon misionarove smrti. Kao prvi pravi misionar u Švedskoj i nordijskim zemljama te organizator Katoličke Crkve u njima, Ansgar je poslije proglašen „zaštitnikom Skandinavije”.

Relikvije se nalaze na dvama mjestima u Hamburgu: u katedrali svete Marije (njemački: Domkirche St. Marien) te u crkvi svetoga Ansgara i svetoga Bernarda (njemački: St. Ansgar und St. Bernhard Kirche).

Kipovi biskupa Ansgara stoje u Hamburgu, Kopenhagenu i Ribeu, a u Birki se nalazi i kameni križ. Njegov se blagdan, kao i u Engleskoj Crkvi, Episkopalnoj Crkvi i Evangeličkoj luteranskoj Crkvi u Americi, slavi 3. veljače.

Po njemu je nazvan i Mjesečev krater Ansgarius.

Njegova ustrajnost nakon razaranja Hamburga učinila ga je trajnim simbolom misionarskoga rada koji se nastavlja i nakon teških neuspjeha.