Preskoči na sadržaj

Sveti Anselm II. Badagio, biskup Luce

Životni vijek
1036. – 1086.
Slavi se
18. ožujka

Sveti Anselm II. Badagio, poznat i kao Anselm Mlađi, bio je biskup Luce, benediktinac, papinski legat i važan kanonist gregorijanske reforme. Rođen je 1036. u Mantovi, gdje se školovao u gramatici i dijalektici.

Njegov stric, također Anselm iz Baggia, bio je biskup Luce prije nego što je 1061. postao papa Aleksandar II. Svetac nije papa Aleksandar II., nego njegov nećak i nasljednik na biskupskoj stolici. Taj je odnos važan jer obojica u izvorima nose gotovo isto ime.

Aleksandar II. poslao je nećaka u Njemačku da od cara Henrika IV. primi investituru. Anselm se prvi put vratio bez nje jer nije htio primiti znakove duhovne vlasti od svjetovnoga vladara. U središtu spora stajalo je pitanje ima li car pravo biskupima predavati prsten i štap te tako odlučivati o crkvenim službama.

Papa Grgur VII. ponovno ga je 1073. imenovao biskupom Luce i savjetovao mu da ne prihvati carsku investituru. Anselm ju je ipak primio, ali se ubrzo pokajao. Odrekao se biskupije i stupio među benediktince u samostanu Polirone kraj Mantove.

Grgur VII. naredio mu je da se vrati u Luccu. Anselm je poslušao, premda je nastavio živjeti redovnički jednostavno. Od grofice Matilde Toskanske primio je između 1077. i 1079. nekoliko utvrda radi obrane od očekivanoga pohoda Henrika IV. Postao je njezin duhovni savjetnik i pouzdan saveznik u sukobu pape i cara.

U katedralnoj je zajednici pokušao uvesti Pravilo svetoga Augustina. Kanonici su se oduprli promjeni, čak i nakon crkvenih kazna. Uz potporu cara i protupape Klementa III. Anselm je oko 1080. protjeran iz Lucce. Najprije se sklonio u Morianu, a zatim u Canossu kod grofice Matilde.

Grgur VII. imenovao ga je papinskim legatom u Lombardiji i povjerio mu upravu nad biskupijama koje su zbog sukoba ostale bez biskupa. Anselm je tako i izvan svoje stolice nastavio raditi za papinsku reformu. Pisao je protiv laičke investiture te branio Grgura VII. od napada protupape Klementa III. i cara Henrika IV.

Bio je izvrstan poznavatelj Svetoga pisma i crkvenoga prava. Posljednjih je godina sastavio Collectio canonum u trinaest knjiga, zbirku crkvenih kanona koja je branila načela gregorijanske obnove. Djelo je ponovno uvelo u uporabu dijelove Justinijanovih novela i utjecalo na kasniju pravnu tradiciju. Dio njegove građe ušao je u Gracijanov Decretum, temeljno srednjovjekovno djelo kanonskoga prava.

Anselm je umro u Mantovi 18. ožujka 1086. Ubrzo nakon smrti nastala su dva njegova životopisa, jedan u prozi, a drugi u stihovima. Papa Viktor III. potvrdio je njegovo štovanje 1087., u razdoblju prije uređenoga suvremenog postupka kanonizacije.

Spomendan mu se slavi 18. ožujka, a štuje se kao zaštitnik Mantove. Njegov život pokazuje osobnu cijenu borbe za slobodu Crkve od svjetovne kontrole. Prihvatio je investituru, odrekao je se, otišao u samostan i zatim se po papinoj zapovijedi vratio odgovornosti. Progonstvo ga nije odvojilo od služenja: kao legat, pisac i pravnik nastavio je oblikovati reformu koja je obilježila europsko srednjovjekovlje.

Opći prikaz svetaca i mučenika.
Opći prikaz; slika ovoga sveca nije dostupna. Fra Angelico · National Gallery · Wikimedia Commons · Public domain