Sveti Ansbert
- Slavi se
- 9. veljače
Sveti Ansbert bio je franački benediktinac, opat Fontenellea i nadbiskup Rouena. Rodio se u Chaussy-sur-Epteu, u normanskom kraju Vexinu, ali godina njegova rođenja nije poznata. Umro je u progonstvu između 692. i 695., a najčešće se navodi oko 695.
Potjecao je iz plemićke obitelji i stekao široko obrazovanje. Predaja ga smješta na dvor merovinškoga kralja Klotara III., gdje je obnašao službe kancelara i referendara. Takav je položaj donosio politički ugled i sigurnu karijeru.
Bio je zaručen s Angadrismom, koja će također biti štovana kao svetica. Njezin je otac dogovorio brak, no ona je željela redovnički život. Hagiografska predaja pripovijeda da je oboljela od bolesti nalik gubi te ozdravila tek nakon ulaska u samostan. Ansbert je potom krenuo vlastitim putem prema redovništvu.
Godine 673. napustio je dvorsku službu i postao benediktinski monah. Šest godina poslije imenovan je opatom znamenite opatije Fontenelle. Naslijedio je svetoga Wandrillea, osnivača opatije, i svetoga Lamberta, koji je postao biskup Lyona.
Pod Ansbertovim je vodstvom Fontenelle napredovao. Proširio je i uredio opatijsku knjižnicu te osnivao mjesne bolnice za siromašne. Kao opat služio je i kao ispovjednik kralja Teodorika III. Njegovo iskustvo dvorske uprave sada se povezalo s redovničkom disciplinom, učenjem i brigom za bolesne.
Nakon smrti svetoga Ouena 683. ili 684. Ansbert je imenovan nadbiskupom Rouena. Za biskupa ga je posvetio njegov nekadašnji učitelj Lambert. Visoka služba ipak ga nije zaštitila od političkog sukoba. Oko 690. moćni majordom Pipin Heristalski uklonio ga je s biskupske stolice. Kasniji životopisi govore o lažnoj optužbi, političkom protivljenju ili neprihvaćenoj strogosti njegova života, ali točan razlog nije siguran.
Poslan je u opatiju Hautmont, gdje je ostao do smrti. Pipin mu je navodno poslije dopustio povratak, no Ansbert se nije vratio: možda je odluka ponovno povučena, a možda je umro prije putovanja.
Nakon smrti tijelo mu je preneseno u Fontenelle. Predaja o otvaranju groba govori o ugodnu mirisu, kapljicama balzama i crvenim znakovima križa na podlakticama. Ti motivi pripadaju kasnijoj hagiografiji i izražavaju uvjerenje zajednice u njegovu svetost.
Ni sudbina njegovih relikvija nije posve jasna. Kroničar Orderik Vitalis tvrdio je u 12. stoljeću da su vojnici oskvrnuli ostatke nekoga drugog Ansberta, dok su svečeve kosti ostale sigurne u Fontenelleu. Alban Butler poslije je zapisao da su prenesene u Gent i ondje uništene 1578. Te se predaje ne mogu međusobno pomiriti.
Ansbertov je kult nastao prije uvođenja suvremenoga postupka kanonizacije. Njegov se spomendan slavi 9. veljače, a svi sveci povezani s Fontenelleom zajedno se spominju 1. ožujka. Ansbert je ostao zapamćen kao čovjek koji je napustio dvorsku moć radi samostana, unaprijedio obrazovanje i skrb za siromašne te na kraju mirno podnio gubitak biskupske službe i progonstvo.
