Sveti Anno II., kölnski nadbiskup

Sveti Anno II. bio je kölnski nadbiskup, crkveni reformator i jedan od najutjecajnijih političara Svetoga Rimskog Carstva u 11. stoljeću. Rođen je oko 1010. u Altsteußlingenu u Švapskoj, u plemićkoj obitelji Steusslingen. Školovao se u Bambergu, gdje je poslije vodio katedralnu školu.

Godine 1046. postao je kapelan cara Henrika III. Pratio ga je i u pohodima protiv ugarskoga kralja Andrije I. Car ga je 1054. imenovao proštom nove katedrale u Goslaru, a 1056. preuzeo je službu kölnskoga nadbiskupa. Posvećenje se u nekim podatcima smješta već na kraj 1055., što objašnjava razliku od godine službenoga preuzimanja nadbiskupije.

Na carskome je dvoru brzo stekao velik utjecaj. Sudjelovao je u crkvenim i političkim imenovanjima, među kojima su bila ona njegova nećaka Burcharda za biskupa Halberstadta i brata Wernera za nadbiskupa Magdeburga. Takvo povezivanje obitelji s visokim službama pripadalo je političkoj stvarnosti njegova doba, ali je istodobno pokazivalo koliko je moći Anno okupio.

Suvremenici su ga opisivali kao asketskoga čovjeka otvorena crkvenim reformama. U redovničkim je zajednicama promicao strožu disciplinu i klerički celibat. Osnovao je benediktinsku opatiju Michaelsberg u Siegburgu po uzoru na talijansku Fruttuariu. Opatija je uskoro postala važno središte klunijevske obnove u Njemačkoj. Povezuje ga se i s osnivanjem ili podupiranjem samostana u Grafschaftu, Saalfeldu i Affligemu te s gradnjom crkava.

Njegova revnost nije uvijek donosila mir. Bio je odlučan, pa i nemilosrdan kada je smatrao da su ugroženi interesi kölnske nadbiskupije. Pokušaj da preuzme bogatu opatiju Malmedy izazvao je velik spor i na kraju nije uspio. U njegovu su se djelovanju stoga neprestano dodirivali duhovna obnova, crkvena uprava i borba za zemaljsku vlast.

Nakon smrti Henrika III. 1056. prijestolje je pripalo šestogodišnjem Henriku IV. Carstvom je upravljala njegova majka Agneza, no dio knezova bio je nezadovoljan njezinom politikom. Anno je u travnju 1062. predvodio skupinu koja je u Kaiserswerthu zarobila mladoga kralja i njegovoj majci oduzela vlast. Taj događaj, poznat kao puč u Kaiserswerthu, doveo ga je na čelo uprave Carstva.

Anno je kratko držao najvišu vlast, a zatim ju je morao dijeliti s nadbiskupima Adalbertom Bremenskim i Siegfriedom Mainškim. Zadržao je nadzor nad Henrikovim odgojem. Odnos s mladim vladarom nije bio skladan, pa je postupno gubio utjecaj, osobito dok je na dvoru jačao Adalbert Bremenski.

Važnu ulogu imao je i u sporu oko papinstva. Na saboru u Mantovi 1064. priznao je Aleksandra II. zakonitim papom nasuprot protupapi Honoriju II. Ta je odluka imala velik politički značaj za Njemačku i mladoga Henrika IV. Nakon Adalbertova pada 1066. Anno je ponovno stekao dio prijašnjega utjecaja, a 1072. postao je carski upravitelj i posrednik u sve većem sukobu sa Sasima.

U samom Kölnu napetost je rasla između nadbiskupske vlasti i građana bogatoga trgovačkog grada. Na Uskrs 1074. izbio je ustanak protiv Anna. Građani su poraženi u roku od tri dana i strogo kažnjeni. Ubrzo se morao braniti i od optužbe da se s engleskim kraljem Vilimom Osvajačem udružio protiv cara. Nakon što se oslobodio optužbe, povukao se iz javnoga života.

Umro je 4. prosinca 1075. u opatiji Siegburg i ondje je pokopan. Njegov život nije jednostavna priča o pobožnom biskupu: obilježili su ga asketska disciplina i osnivanje samostana, ali i politički prevrat, dinastički utjecaj te oštar sukob s građanima. Upravo ta složenost pokazuje koliko je biskupska služba u srednjem vijeku bila povezana s upravom Carstva.

Papa Lucije III. proglasio ga je svetim 29. travnja 1183. Njegov se spomendan slavi 4. prosinca, a tradicionalno ga zazivaju oboljeli od gihta. O njemu su nastala srednjovjekovna djela Vita Annonis Minor i Annolied, koja svjedoče o ranom širenju njegova kulta. Anno je ostao zapamćen kao energičan nadbiskup koji je redovničkoj obnovi dao čvrsta uporišta, premda su njegove političke metode i danas podsjetnik na napetosti između svetosti, vlasti i odgovornosti.