Sveti Annibale Maria di Francia

Sveti Annibale Maria di Francia bio je talijanski svećenik, utemeljitelj Rogacionista Srca Isusova i Kćeri Božanske revnosti te neumoran skrbnik siročadi i siromašnih. Rođen je 5. srpnja 1851. u Messini na Siciliji kao treće od četvero djece Francesca di Francije i Anne Toscano.

Otac mu je bio papinski vicekonzul i počasni kapetan mornarice, ali je umro kada je Annibale imao samo petnaest mjeseci. Rani gubitak oca ostavio je dubok trag i približio ga iskustvu djece bez roditeljske zaštite. Sa sedam godina počeo se školovati u kolegiju svetoga Nikole u Messini, gdje je predavao i njegov stric, cistercit Raffaele di Francia.

Bio je književno nadaren te je od petnaeste godine učio kod sicilijanskoga pjesnika Felicea Bisazze. Iako mu se otvarala mogućnost književne karijere, odlučio se za svećeništvo. Njegov duhovni život snažno su oblikovali euharistija i pobožnost prema Mariji. Još kao mladić svakodnevno je primao pričest, što je u njegovo vrijeme bila rijetka povlastica.

Sa sedamnaest godina, tijekom molitve pred Presvetim, duboko su ga pogodile Kristove riječi: „Molite gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju.” Taj poziv, sažet u latinskoj riječi Rogate — molite — postao je temelj njegova života. Shvatio je da briga za ljude bez duhovnoga vodstva mora početi ustrajnom molitvom za svećenička i redovnička zvanja.

Kleričko je ruho obukao 1869. i ubrzo postao zapažen propovjednik. Razmišljao je o ulasku bosonogim karmelićanima, no nadbiskup Giuseppe Guarino usmjerio ga je prema siromašnima u Messini. Za svećenika je zaređen 16. ožujka 1878.

Još kao đakon upoznao je slijepoga prosjaka Francesca Zanconea. Taj ga je susret odveo u Avignone, najsiromašniju četvrt Messine, u kojoj su ljudi živjeli u krajnjoj bijedi. Ondje je prepoznao svoje apostolsko polje. Nije se zadovoljio povremenom milostinjom: preselio se među stanovnike, poučavao ih, evangelizirao i organizirao trajnu skrb za djecu.

Uz crkvenu potporu i ohrabrenje Ivana Bosca otvorio je večernju školu za dječake te dnevni vrtić za djevojčice. Prve ustanove za siročad nastajale su 1882. i 1883.; dječačko sirotište otvoreno je 4. studenoga 1883. Stavio ih je pod zaštitu svetoga Antuna Padovanskoga, pa su postala poznata kao Antonijanska sirotišta.

Djeci nije želio pružiti samo hranu i krov. Organizirao je školovanje, odgoj i osposobljavanje za rad kako bi mogla samostalno živjeti. Nakon razornoga potresa u Messini 1908. otvorena su nova sirotišta u Bariju i Altamuri. Iste je godine pokrenuo časopis Bog i bližnji, kojim je širio brigu za potrebite i duhovnost molitve za zvanja.

Potres je pred njegove suradnike stavio velik broj novih potreba. Gubitak domova i članova obitelji osobito je teško pogodio djecu, pa je rad započet u Avignoneu dobio još širi smisao. Annibale je ustanove prilagođavao posljedicama katastrofe, a njihovo širenje izvan Messine pokazalo je da njegov model skrbi nije ovisio samo o jednoj četvrti. Odgovor na bijedu trebao je pratiti ljude ondje gdje su se našli bez zaštite.

Iz rada u Avignoneu nastale su dvije redovničke obitelji. Kćeri Božanske revnosti osnovao je 1887. Žensku je zajednicu usmjerio prema revnosti Kristova Srca za slavu Oca i spasenje ljudi. U njezinu je oblikovanju jednu godinu surađivala Mélanie Calvat. Družbu Rogacionista Srca Isusova osnovao je 16. svibnja 1897. Za obje je zajednice molitva Rogate bila više od pobožnosti: trebala se pretočiti u služenje napuštenoj djeci i svima kojima nedostaju pouzdani pastiri.

Annibale je pomagao i svećenicima u teškoćama, klauzurnim redovnicama te drugim ljudima koje su dobročinitelji lako previdjeli. Njegova kuća u Messini stekla je glas mjesta s čijih vrata potrebit čovjek neće biti vraćen gladan. Duhovnost potpunoga predanja Mariji povezivao je s vrlo konkretnim radom: školom, radionicom, hranom, smještajem i traženjem novih suradnika.

Upravo je u tome bila posebnost njegova pristupa zvanjima. Nije ih promatrao samo kao pitanje broja budućih svećenika i redovnika. Vjerovao je da Crkva treba dobre radnike sposobne prepoznati mnoštvo „kao ovce bez pastira”. Molitva za zvanja zato je uključivala odgovornost za njihov odgoj i za ljude kojima će služiti. Njegove dvije družbe dobile su zadatak trajno čuvati tu povezanost molitve, formacije i djelotvorne ljubavi.

Bio je i plodan pisac. U postupku za proglašenje svetim pregledana su šezdeset i dva sveska njegovih tekstova. Propovijedi, molitve, pravila i članci svjedoče koliko je nastojao ideju Rogate ugraditi u različite oblike crkvenoga života. Časopis koji je pokrenuo proširio je taj poziv daleko izvan Sicilije i povezao dobročinitelje s ustanovama koje su trebale trajnu potporu.

Dvije su družbe crkveno odobrenje primile 6. kolovoza 1926. Njihovi članovi nastavili su povezivati molitvu za zvanja s odgojem i karitativnim djelovanjem. Annibale je time svom ranom duhovnom uvidu dao trajnu ustanovnu formu koja je mogla djelovati i nakon njegove smrti.

Umro je u Messini 1. lipnja 1927. Glas o njegovoj svetosti bio je toliko raširen da su ljudi govorili kako idu vidjeti „svetca koji spava”. Pokopan je u svetištu Evanđeoskoga Rogatea koje je sam podigao u Messini.

Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 7. listopada 1990. i svetim 16. svibnja 2004. Njegov se spomendan slavi 1. lipnja. Njegov mlađi brat Francesco Maria di Francia također je postao svećenik i utemeljitelj, ali je druga osoba te ga treba jasno razlikovati od Annibalea.

Annibale Maria di Francia ostavio je Crkvi jednostavan, zahtjevan spoj molitve i djelovanja. Molio je za radnike u žetvi, a istodobno je sam ulazio u četvrti u kojima su ljudi bili napušteni. U siročetu nije vidio samo primatelja pomoći, nego osobu kojoj trebaju dom, znanje, vjera i mogućnost rada. Zato se njegova poruka nije zaustavila na riječima Rogate: pretvorila se u zajednice ljudi spremnih odgovoriti na molitvu vlastitim služenjem.