Sveti Anijan Orléanski
- Slavi se
- 17. studenoga
Sveti Anijan Orléanski, u francuskim izvorima Aignan ili Agnan, bio je sedmi biskup Orléansa i jedan od ključnih ljudi u obrani grada od Atilinih Huna 451. godine. Rođenje oko 358. u Vienneu i smrt 453. pripadaju tradicionalnoj kronologiji, a pojedinosti o njegovu podrijetlu nisu posve sigurne. Njegov je spomendan 17. studenoga.
Prema životopisnoj predaji Anijan je potjecao iz obitelji rimskoga podrijetla koja je pobjegla pred vlašću arijanskih Gota. Kao mladić povukao se u isposnicu kraj Viennea i posvetio molitvi i pokori. Potom je otišao u Orléans učiti kod biskupa Euvertija. Nakon svećeničkoga ređenja postao je opat samostana svetoga Lovre izvan gradskih zidina, zatim Euvertijev pomoćni biskup, a poslije njegove smrti naslijedio ga je na orléanskoj stolici.
Jedna zgoda iz njegova biskupovanja povezuje ga s običajem oslobađanja zatvorenika pri ustoličenju novoga biskupa. Gradski upravitelj Agripin odbio je Anijanovu molbu da ih pusti, ali se razbolio i zatim odobrio njihovo oslobođenje. Predaja je u toj zgodi prepoznala biskupovu zauzetost za milosrđe i njegov ugled među stanovnicima.
Najvažniji događaj Anijanova života bila je opsada Orléansa 451. Atila je te godine prešao Rajnu, prodro u Galiju i opustošio Metz. Njegove su snage potom stigle pred Orléans, tadašnji Aurelianum. Anijan je bio u dubokoj starosti, ali je sudjelovao u organiziranju obrane, pozvao stanovnike na molitvu i otišao u Arles zatražiti pomoć rimskoga vojskovođe Flavija Aecija.
Huni su opkolili grad, a 14. lipnja započeli završni napad. Dolazak rimske koalicije prekinuo je prodor i prisilio ih na povlačenje. Aecijeve snage nastavile su potjeru te su se ubrzo sukobile s Atilom u bitci na Katalaunskim poljima. Anijanova uloga tijekom opsade s vremenom je dobila snažan hagiografski naglasak, no njegovo ime ostalo je povezano s otporom grada i nastojanjem da mu osigura vojnu pomoć.
Mjesna legenda govori da je, dok su Aecijeve čete kasnile, biskup s gradskih zidina bacio šaku pijeska iz Loire. Svako se zrno pretvorilo u osu, a roj je natjerao napadače u bijeg. U umjetnosti se zato Anijan često prikazuje kao biskup koji moli na orléanskim zidinama. Legenda simbolično izražava povjerenje stanovnika u njegov zagovor; povijesni protivnik pred Orléansom bio je Atila, a ne gotski poglavar Atanarik, koji pripada drugomu vremenu i događajima.
Anijan je, prema predaji, umro 453. Najprije je pokopan u crkvi samostana svetoga Lovre, a ostatci su mu poslije preneseni u Saint-Pierre-aux-Bœufs. Ta je crkva potom dobila njegovo ime i razvila se u opatiju svetoga Anijana. Grgur Tourski prije 587. spominje baziliku s njegovim svetištem, što svjedoči o ranome i čvrsto ukorijenjenom kultu. U 11. stoljeću kralj Robert II. dao je podignuti novu opatijsku crkvu s velikom kriptom za relikvije. Hugenoti su 1562. spalili dio ostataka, a sačuvani dijelovi čuvaju se u crkvi svetoga Anijana.
Grad i biskupija Orléans štuju ga kao zaštitnika. Stoljećima je njegov spomendan bio povezan i s gradskim sajmom, na kojemu su djeca dobivala medenjake u obliku svinje. Brojne francuske crkve nose njegovo ime, a drevno štovanje priznaju Katolička i Pravoslavna Crkva.
Anijana Orléanskoga ne treba miješati s Anijanom Aleksandrijskim ni s drugim istoimenim biskupima. Njegov identitet određuju Orléans, biskupska služba i obrana grada od Atilinih Huna 451. godine.
