Sveti Andrija Zorard
- Slavi se
- 17. srpnja
Sveti Andrija Zorard, poznat i kao Svorad, bio je benediktinski redovnik, misionar i pustinjak s prijelaza iz 10. u 11. stoljeće. Rodio se oko 980. u Opatowiecu u Poljskoj, a najveći dio redovničkoga života proveo je na području današnje Slovačke. Ime Andrija uzeo je pri ulasku u benediktinsku zajednicu.
Njegovo se ime pojavljuje u mnogim oblicima. Poljska predaja poznaje ga kao Andrzeja Świerada, slovačka kao Andreja Svorada, a latinski zapisi kao Zoerardusa. Oblici Zorard i Svorad ne označuju različite osobe. Pripadaju istomu pustinjaku koji je djelovao oko Nitre i Skalke nad Váhom.
Predaja iz mjesta Tropie govori da je još kao mladić živio redovnički i pustinjački. Oko 1000. navodno je djelovao kao pustinjak i misionar u Oławi u Šleskoj. Potom je otišao u sjeverni dio tadašnje Kraljevine Ugarske, na područje današnje Slovačke.
Oko 1003. nastanio se u samostanu svetoga Hipolita na gori Zobor kraj Nitre. Ondje je postao benediktinac i primio redovničko ime Andrija. Samostan je bio važno središte kršćanskoga života u mladoj ugarskoj državi. Zorard se u zajednici istaknuo strogim životom, molitvom i duhovnim vodstvom.
Njegov je učenik bio Benedikt iz Skalke. Uz dopuštenje opata Filipa njih su dvojica napustila samostan i povukla se u špilju uz rijeku Váh, u blizini Skalke nad Váhom i Trenčína. Samotnički život nije značio raskid s benediktinskom zajednicom, nego stroži oblik molitve i pokore pod redovničkim autoritetom.
Najstarija predaja o Zorardu povezuje se s biskupom Maurom iz Nitre, poslije biskupom Pečuha, koji je sastavio životopis Zorarda i Benedikta. Opisuje Andriju kao pustinjaka iznimne strogosti. Prema jednoj poznatoj zgodi nosio je oko tijela željezni lanac koji mu je s vremenom urastao u kožu. Takva se pojedinost ne može provjeriti, ali izražava način na koji je srednjovjekovna zajednica razumjela njegovu radikalnu pokoru.
Zorard je umro prirodnom smrću u prvoj polovici 11. stoljeća. Godina nije pouzdano utvrđena: navode se oko 1009., 1012. i oko 1030. Nakon njegove smrti Benedikt je još neko vrijeme živio u istoj špilji. Prema predaji, tri godine poslije ubili su ga razbojnici koji su vjerovali da pustinjak skriva blago.
Zorardove su relikvije u 11. stoljeću prenesene u katedralu svetoga Emerama u Nitri. Kralj Gejza I. podupirao je njegovo štovanje i smatrao ga jednim od zaštitnika Ugarske. Postupci za službeno priznanje kulta započeli su 1064., a potvrda se povezuje s papom Grgurom VII. i kraljem Ladislavom I. Najčešće se navodi 1083., dok pojedini zapisi daju 1085.
Zorard i Benedikt osobito se štuju u Slovačkoj, Mađarskoj i Poljskoj. Njihova imena povezuju više srednjoeuropskih zemalja jer su rođenjem, redovničkim životom i kasnijim kultom pripadali prostoru koji se tijekom stoljeća politički i jezično mijenjao. Špilja u kojoj je Andrija navodno živio nazvana je Svoradovom, a njegove se relikvije i dalje čuvaju u Nitri.
Andrijino štovanje usko je povezano s Benediktovim, ali ih predaja ne poistovjećuje. Zorard je bio Benediktov duhovni učitelj i umro je prirodnom smrću; Benedikt je nastavio pustinjački život i poslije bio ubijen. Njihov se zajednički spomen u pojedinim kalendarima slavi 13. srpnja, dok se spomendan svetoga Andrije Zorarda slavi 17. srpnja.
