Sveti Andrija Kretski

Sveti Andrija Kretski, poznat i kao Andrija Jeruzalemski, bio je bizantski biskup, teolog, propovjednik i himnograf. Rodio se oko 650. u Damasku, a najveći je trag ostavio kao metropolit Gortine na Kreti i autor Velikoga kanona pokajanja. Njegov nadimak Jeruzalemski potječe od školovanja i službe u Jeruzalemu; nije bio jeruzalemski patrijarh.

Potjecao je iz kršćanske obitelji. Hagiografska predaja govori da do sedme godine nije mogao govoriti te da je progovorio nakon što je primio pričest. U dobi od četrnaest godina otišao je u lavru svetoga Save Osvećenoga blizu Jeruzalema. Taj znameniti samostan bio je središte molitve, teološkoga učenja i liturgijskoga pjesništva, pa je mladomu Andriji dao temelj za kasniji rad.

U Jeruzalemu se istaknuo obrazovanjem i sposobnošću za crkvenu službu. Postao je arhiđakon i predstavnik Jeruzalemskoga patrijarhata. Poslan je u Konstantinopol kao izaslanik na Šesti ekumenski sabor, održan 680. i 681. Sabor je osudio monotelitizam, učenje prema kojemu Krist ima samo jednu volju, te potvrdio da u jednoj Kristovoj osobi djeluju božanska i ljudska volja.

Nakon sabora Andrija je ostao u Konstantinopolu i postao arhiđakon Aje Sofije, tada zvane Velika crkva. Služba ga je dovela u središte carskoga i crkvenog života. Poslije je imenovan metropolitom Gortine na Kreti. Kao biskup bio je odgovoran za poučavanje, bogoslužje i upravljanje mjesnom Crkvom, a istodobno je nastavio propovijedati i pisati liturgijske pjesme.

Put od Damaska preko Jeruzalema i Konstantinopola do Krete spojio je nekoliko važnih središta istočnoga kršćanstva. U Jeruzalemu je primio monašku i biblijsku formaciju, u Konstantinopolu upoznao saborski i dvorski život, a na Kreti preuzeo pastirsku odgovornost. Ta se iskustva susreću u njegovim djelima: Pismo tumači kao redovnik, oblikuje ga pjesnički kao himnograf i primjenjuje na život zajednice kao biskup.

Njegov život nije bio bez teškoga posrtaja. Godine 712. sudjelovao je na saboru koji je pod carskim pritiskom ukinuo odluke Šestoga ekumenskog sabora. Već sljedeće godine odrekao se toga postupka, prihvatio ranije saborske odluke i vratio se pravovjerju. Taj događaj važan je za razumijevanje Andrije: njegovo štovanje ne počiva na slici čovjeka bez pogreške, nego uključuje priznanje pogrešnoga koraka i povratak nauku koji je prije zastupao.

Kao propovjednik bio je cijenjen zbog dostojanstvena, ritmična i skladna izraza. Njegove su homilije povezivale tumačenje Pisma, crkvene blagdane i poziv na obraćenje. Ipak, najvažniji dio njegove baštine pripada himnografiji. Povezuje ga se s uvođenjem ili barem razvijanjem kanona, pjesničkoga oblika koji je postao jednim od temeljnih dijelova bizantskoga bogoslužja.

Prije razvoja kanona na jutarnjoj su se službi pjevale biblijske pjesme s kratkim pripjevima između redaka. Andrija je te pripjeve proširio u cjelovite pjesničke ode. Svaka se oda oslanja na temu određene biblijske pjesme, počinje uzornom strofom zvanom irmos, a zatim temu povezuje s blagdanom, svetcem ili duhovnim stanjem vjernika. Takva je građa omogućila da biblijski tekst i pjesničko razmatranje tvore jedinstvenu molitvu.

Njegovo je najpoznatije djelo Veliki kanon, nazvan i Veliki kanon pokajanja. S približno 250 strofa smatra se najduljim sačuvanim liturgijskim kanonom. Napisan je uglavnom u prvom licu. Pjesnik ne promatra grijeh samo izvana, nego govori vlastitoj duši, priznaje udaljenost od Boga i poziva na povratak.

Veliki kanon prolazi kroz brojne osobe i događaje Staroga i Novoga zavjeta. Negativni primjeri postaju upozorenje, a pozitivni uzor za obraćenje. Adam, Kajin, patrijarsi, kraljevi, proroci, apostoli i evanđeoske osobe pojavljuju se kao zrcalo u kojemu molitelj ispituje vlastiti život. Djelo zato nije puko prepričavanje Biblije, nego velika molitvena sinteza Pisma usmjerena prema pokajanju i Božjemu milosrđu.

Ponavljanje kratkoga zaziva za smilovanje daje djelu prepoznatljiv ritam. Svaka nova biblijska slika otvara drukčiji vid ispita savjesti, ali se molitva stalno vraća istoj potrebi za obraćenjem. Govor u prvom licu sprječava da kanon postane osuda drugih: grijeh biblijskih osoba postaje upozorenje vlastitoj duši, a njihova vjernost poziv da i molitelj promijeni smjer.

U kanon je poslije uključen i život svete Marije Egipćanke, velike pokajnice čiji se primjer čita u istom bogoslužju. Andriji se pripisuje i njezin životopis, premda autorstvo nije posve sigurno. Povezanost dvaju tekstova odgovara središnjoj temi njegova pjesništva: čak i nakon dugoga udaljavanja od Boga čovjek se može ponizno vratiti i započeti obnovljen život.

U bizantskom obredu kanon je podijeljen na četiri dijela i pjeva se na velikom povečerju tijekom prve četiri večeri Velikoga posta. U cijelosti se ponovno izvodi na jutarnjoj službi u četvrtak petoga korizmenog tjedna. Njegova duljina, snažan osobni govor i mnoštvo biblijskih slika daju mu posebno mjesto u pripravi za Uskrs.

Andriji su pripisana dvadeset i četiri kanona, premda autorstvo nije jednako sigurno za sve. Oko četrnaest smatra se vjerodostojnije njegovima. Među njima su pjesme za Lazarovo uskrsnuće, začeće svete Ane, makabejske mučenike i svetoga Ignacija Antiohijskoga. Pripisuju mu se i četiri trioda te više od stotinu irmosa. Pojedina djela koja nose njegovo ime mogu potjecati od kasnijih autora.

Godina Andrijine smrti nije pouzdano utvrđena; navode se 712., 726. i 740. Umro je 4. srpnja na otoku Lezbu, vraćajući se iz Konstantinopola na Kretu nakon crkvenoga posla. Relikvije su mu poslije prenesene u Konstantinopol. Ruski hodočasnik Stjepan Novgorodski zabilježio je da ih je 1349. vidio u samostanu posvećenom Andriji Kretskom.

U Skali Eresou na Lezbu nalazi se ranokršćanska bazilika povezana s njegovim štovanjem. Na ikonama se prikazuje kao sijedi biskup duge, sužene brade, s evanđelistarom ili svitkom i podignutom rukom u blagoslovu. Takav prikaz ističe njegove tri glavne službe: biskupa, propovjednika i crkvenoga pjesnika.

Svetoga Andriju Kretskoga ne treba miješati s drugim Andrijom Kretskim, redovnikom i ikonobraniteljem koji je mučen u Konstantinopolu i slavi se 20. listopada. Metropolit Gortine nije bio mučenik. Njega određuju jeruzalemska i kretska služba, sudjelovanje u kristološkim sporovima te bogata himnografska baština. Spomendan mu se slavi 4. srpnja.