Sveti Andrija Kim Taegon

Sveti Andrija Kim Taegon bio je prvi korejski katolički svećenik i jedan od najpoznatijih mučenika Koreje. Rođen je 21. kolovoza 1821. u plemićkoj obitelji iz klana Gimhae Kim, pripadnici društvenoga sloja yangban. Njegovi su roditelji prihvatili kršćanstvo u zemlji u kojoj je ta vjera bila zabranjena. Vjera je njegovu obitelj skupo stajala: otac Ignacije podnio je mučeništvo u progonu 1839., a progon je pogodio i druge članove obitelji.

Korejska kršćanska zajednica u koju je Andrija rođen nastala je na neobičan način. Potkraj 18. stoljeća korejski učenjaci donosili su iz Kine knjige o zapadnoj znanosti i kršćanstvu. Laici su ih čitali, međusobno prenosili vjeru i oblikovali zajednicu prije nego što su u zemlji postojali domaći svećenici. Prvi misionari iz Društva za pariške inozemne misije stigli su 1836. i zatekli vjernike koji su već živjeli kršćanskim životom. Iste je godine Andrija, tada četrnaestogodišnjak ili petnaestogodišnjak, kršten.

Takav početak odredio je i posebnu narav korejske Crkve. Bez redovite prisutnosti svećenika laici su okupljali zajednice, poučavali nove vjernike i čuvali molitve i kršćanske knjige. Od kineske su Crkve zatim tražili da im pošalje svećenike. Kineski misionar Jakov Zhou Wen-mo ušao je u Koreju 1795., ali je 1801. uhićen i pogubljen. Ni taj rani progon nije ugasio zajednicu. Kada su francuski misionari stigli tri desetljeća poslije, domaći su ih vjernici mogli primiti i voditi kroz zemlju.

Želja za svećeništvom značila je napustiti domovinu. U Koreji nije bilo sjemeništa, a vlasti su strogo nadzirale granice i kažnjavale veze sa strancima. Andrija je prevalio oko 1300 milja do portugalske kolonije Makao, gdje je započeo sjemenišnu izobrazbu. Dio školovanja proveo je i na Filipinima, u Lolomboyu kod Bocauea u pokrajini Bulacan. Dug put i boravak u različitim zemljama pripremili su ga za službu koja je zahtijevala jezike, snalažljivost i stalnu spremnost na opasnost.

U Šangaju ga je francuski biskup Jean-Joseph Ferréol 1845. zaredio za svećenika. Time je Andrija postao prvi svećenik korejskoga podrijetla. Za mladu Crkvu taj događaj nije bio samo simboličan: domaći svećenik poznavao je jezik, običaje i putove svoje zemlje te je mogao lakše doprijeti do zajednica koje su se okupljale u tajnosti. Nakon ređenja vratio se u Koreju opasnim morskim putem, zaobilazeći granične straže.

Njegova svećenička služba trajala je vrlo kratko. Potajno je obilazio vjernike, dijelio sakramente i poučavao ih vjeri. Istodobno je pomagao organizirati dolazak stranih misionara. U tadašnjoj državi Joseon takve su veze bile osobito sumnjive. Katolici su odbacivali neke obredne prakse povezane sa štovanjem predaka, a njihovo učenje o jednakom dostojanstvu ljudi potkopavalo je strogu stalešku hijerarhiju. Vlasti su zato kršćanstvo promatrale i kao vjersku i kao društvenu prijetnju.

Povratak u Koreju za njega zato nije značio povratak u uređen župni život. Nije mogao javno nositi svećeničku odjeću, otvoriti crkvu ni slobodno putovati od zajednice do zajednice. Svaki susret s vjernicima mogao je ugroziti domaćina i cijelu mrežu kršćana. Upravo u takvim okolnostima njegova izobrazba izvan zemlje dobila je praktičan smisao: poznavao je pomorske i kopnene putove, mogao je komunicirati s misionarima i povezivati izolirane skupine s biskupom.

Andrija je uhićen 1846., dok je pokušavao olakšati ulazak novih misionara u zemlju. Ispitivali su ga i mučili kako bi se odrekao vjere i otkrio veze kršćanske zajednice. Ostao je postojan. Iz zatočeništva je pisao vjernicima, svjestan da ih očekuju strah, razdvajanje i moguća smrt. Nije im obećavao brz prestanak progona, nego ih je poticao da ostanu povezani, da se oslanjaju na Krista i da kušnje ne smatraju znakom Božje odsutnosti.

Osuđen je na smrt i 16. rujna 1846. odrubljena mu je glava na obali rijeke Han nedaleko od Seula. Imao je dvadeset i pet godina. Pred smrću je otvoreno rekao da su njegove veze sa strancima služile vjeri i Bogu te da zbog Boga umire. Smrt prvoga domaćeg svećenika pokazala je koliko je korejska zajednica u manje od jednoga naraštaja sazrela: Crkva koju su pokrenuli laici već je dala svećenika spremna vratiti se u domovinu premda je znao kakva mu opasnost prijeti.

Andrijino mučeništvo pripada široj povijesti progona korejskih kršćana. Veliki valovi nasilja zahvatili su ih 1839., 1846. i 1866., a tijekom 19. stoljeća ubijene su tisuće vjernika. Među njima su bili domaći laici i klerici te strani misionari. U skupini koja se danas zajednički časti osobito se ističe i Pavao Chong Hasang, laik i katehist koji je ustrajno tražio da se u Koreju pošalju svećenici. On je pogubljen 1839., sedam godina prije Andrije.

Andrijina je smrt duboko pogodila biskupa Ferréola. Biskup ga je smatrao duhovnim sinom i izrazio želju da bude pokopan uz njega. Ta bliskost govori i o ulozi koju je mladi svećenik imao u misiji: nije bio tek pomoćnik stranim misionarima, nego nositelj budućnosti domaće Crkve. Njegov je život postao trajnim znakom da kršćanstvo u Koreji nije ostalo uvezena ideja, nego vjera koju su Korejci sami prihvatili, prenosili i posvjedočili vlastitim životom.

Papa Pio XI. proglasio ga je blaženim 1925. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je svetim 6. svibnja 1984. u Seulu, zajedno sa 102 druga korejska mučenika, dakle u skupini od ukupno 103 svetaca. Bila je to prva kanonizacija u novije doba slavljena izvan Rima. Zajednička skupina obuhvaća mučenike stradale između 1839. i 1867., različite dobi i društvenoga položaja, povezane istom vjernošću usred progona.

Sveti Andrija Kim Taegon zaštitnik je korejskoga klera. Njegova kratka služba sažima početke korejske Crkve: vjeru koju su najprije širili laici, potrebu za domaćim svećenicima, opasna putovanja preko granica i spremnost zajednice da opstane bez javnih crkava i sigurnosti. Njegov spomendan, zajedno sa svetim Pavlom Chong Hasangom i drugim korejskim mučenicima, slavi se 20. rujna.