Sveti Andrija Kim Tae-gŏn, Pavao Chŏng Ha-sang i drugovi

Od 1392. do 1897. velika dinastija Joseon vladala je cijelim područjem današnje Sjeverne i Južne Koreje. Premda su šamanizam i budizam bili među vjerskim uvjerenjima Korejaca u tome razdoblju, konfucijanizam je bio glavni filozofski, etički i politički sustav. Unutar toga sustava bila je uspostavljena jasna hijerarhija u obitelji i društvenim strukturama, s kraljem na vrhu. Taj staleški poredak bio je u samome središtu njihove kulture. Pretci su također bili veoma poštovani, pa čak i obredno štovani, a različite ljudske kreposti bile su naglašavane, proučavane i promicane.

Katolicizam je u Koreju najprije stigao preko Kine. Isusovac Matteo Ricci bio je jedan od prvih misionara koji su stupili na kinesko tlo i ondje 1583. navijestili katoličku vjeru. Otac Ricci i njegovi drugovi nastojali su se uklopiti u kulturu, naučiti jezik te poučavati matematiku, prirodne znanosti, astronomiju i izradu zemljovida. Oni su prvi preveli katekizam na kineski jezik. Godine 1603. korejski diplomat Yi Su-gwang upoznao se u Pekingu s katekizmom Mattea Riccija te se vratio u Koreju, noseći taj materijal sa sobom. Tijekom sljedećega stoljeća katolička se vjera proučavala, o njoj su raspravljali konfucijanski učenjaci, a potom ju je kralj sredinom osamnaestoga stoljeća zabranio, zaključivši da se katolicizam protivi različitim konfucijanskim učenjima, kao što su društvena hijerarhija i štovanje predaka.

Godine 1784. dvadesetosmogodišnji plemić Yi Seung-Hun, koji je u Koreji doznao za katolicizam, pratio je svoga oca na diplomatskom putovanju u Peking. Ondje je potražio nekoliko katoličkih svećenika i bio kršten imenom Petar, postavši prvi poznati korejski obraćenik na katolicizam. Kada se vratio u Koreju, donio je sa sobom raspela, krunice, kipove i svete slike te je tijekom sljedećega desetljeća širio novopronađenu vjeru. Katolicizam je potajno rastao, vođen laicima. Jedan od razloga zbog kojih je katolicizam bio toliko privlačan Korejcima bio je taj što je sve ljude stavljao na istu razinu, uklanjajući nepravednu hijerarhiju koju je promicao konfucijanizam. Katolicizam je svakome omogućavao gledati drugoga kao sebi jednaka, kao osobu koju Krist pojedinačno ljubi i otkupljuje, čineći tako sve braćom i sestrama.

Kako je vjera polako rasla, obraćenici su od Kineske Crkve zatražili svećenike. Godine 1795. kineski misionar, otac Jakov Zhou Wen-mo, postao je prvi zabilježeni svećenik koji je stupio na korejsko tlo i slavio tajnu svetu misu. Procjenjuje se da je tijekom sljedećih šest godina broj katolika narastao na oko 10.000. Godine 1801. otac Jakov bio je uhićen i podnio mučeništvo. Premda nije imenovan među danas kanoniziranim svecima, papa Franjo je 2014. njega i još 123 druga rana korejska mučenika proglasio časnima.

Sto tri korejska mučenika, koje danas častimo, papa Ivan Pavao II. kanonizirao je zajedno tijekom svojega apostolskog pohoda Seulu u Južnoj Koreji 6. svibnja 1984., obilježavajući dvjestotu obljetnicu prvoga korejskog obraćenika. Današnji su sveci podnijeli mučeništvo u Koreji između 1839. i 1867. godine. Većina njih ubijena je tijekom triju velikih progona 1839., 1846. i 1866. godine.

Među mučenicima progona 1839. bio je četrdeset i trogodišnji biskup Laurent-Marie-Joseph Imbert. Nakon što se 1836. pridružio Pariškom društvu za vanjske misije, otac Imbert bio je imenovan apostolskim vikarom Koreje, zaređen za biskupa i 1837. ušao je u Koreju s desetoricom drugova. Oko dvije godine on i njegovi subraća misionari skrivali su se danju, a noću su potajno služili prikrivenom katoličkom puku. U kolovozu 1839. biskupa Imberta vlastima je izdao netko od onih koji su bili sve zabrinutiji zbog prijetnje što ju je katolička vjera predstavljala tradicionalnim praksama staleške hijerarhije i štovanja predaka. Svjestan mogućega opsežnog progona, biskup Imbert predao se vlastima te je potom potaknuo i dvojicu francuskih svećenika, oca Pierrea Philiberta Maubanta i oca Jacquesa Honoréa Chastana, da učine isto, u nadi da će žrtva njihova života poštedjeti živote njihova naroda. Nakon što su propali okrutni pokušaji da ih se mučenjem prisili odreći se vjere, pogubljeni su 21. rujna. Njihova su tijela nekoliko dana bila javno izložena.

Katolicizam se, međutim, nije mogao zaustaviti. Sjeme je bilo posijano, počelo je rasti i donositi dobar plod. Dvojica mučenika koji se osobito spominju u današnjem spomendanu jesu sveti Andrija Kim Tae-gŏn i sveti Pavao Chŏng Ha-sang. Pavao je rođen 1795. u plemićkoj korejskoj obitelji. Bio je laik, katehist i oženjen čovjek. Osim što je poučavao katoličku vjeru, Pavao je više puta putovao u Peking kako bi uvjerio Pariško društvo za vanjske misije da pošalje svećenike u Koreju. Čak je i papi pisao s istom molbom. Djelomice zahvaljujući njegovu zauzimanju, biskup Imbert i njegovih deset misionarskih drugova bili su poslani služiti potrebama potajne korejske katoličke zajednice. Godine 1839. katehist Pavao Chŏng Ha-sang podnio je mučeništvo u istome progonu koji je odnio i život biskupa Imberta.

Andrija Kim također je rođen u plemićkome vladajućem sloju dinastije Joseon. Njegovi su roditelji bili među mnogim novim obraćenicima na katolicizam. Godine 1836., u dobi od četrnaest ili petnaest godina, Andrija je kršten. Tri godine poslije njegov je otac bio među mučenicima iz 1839. te je uvršten na popis današnjih svetaca. Nakon krštenja Andrija je putovao 1300 milja do portugalske kolonije Makao, gdje je stupio u sjemenište. Kasnije je poslan na Filipine dovršiti teološku izobrazbu, a 1845. u Šangaju je zaređen kao prvi korejski svećenik. Ubrzo nakon toga potajno se vratio u Koreju opasnim morskim putem kako bi izbjegao granične straže i započeo svoju svećeničku službu u domovini.

Služba oca Andrije u Koreji bila je kratka, ali obilno plodna. Osim što je potajno dijelio sakramente i poučavao vjeru, pomagao je i u organiziranju dolaska drugih francuskih misionara. Njegova djelatnost ipak nije prošla nezapaženo. Uhićen je 1846. i podvrgnut okrutnim mukama kako bi ga se prisililo da se odrekne svoje vjere. Otac Andrija ne samo da je ostao čvrst u ispovijedanju vjere za vrijeme zatočeništva, nego je napisao i nekoliko pisama, među njima i jedno osobito nadahnjujuće svojim vjernicima. U tome je pismu govorio o teškoćama s kojima će se njegovi vjernici suočiti, davao im nadu, upućivao ih na spasenje u Kristu i poticao ih da ostanu postojani u vjeri crpeći snagu iz nauka Katoličke Crkve. Umro je odrubljivanjem glave 16. rujna 1846. na obali rijeke Han u dobi od dvadeset i pet godina.

Progon kršćana nastavio se sljedećih dvadeset godina, a 1866. dogodio se najgori progon, koji je odnio tisuće života. Sveukupno se procjenjuje da je između 10.000 i 20.000 kršćana podnijelo mučeništvo u Koreji tijekom devetnaestoga stoljeća. Pokušaji da se zaustave obraćenja na katolicizam u Koreji bili su okrutni. Tamnica nije bila dovoljna. Smrt nije bila dostatna. Okrutno mučenje bilo je oružje kojim su se vladari služili kako bi zaustavili širenje vjere. Sto tri mučenika koje danas častimo svjedoče nam da su ti napori propali. Osim toga, 123 mučenika koje je 2014. papa proglasio časnima dodatno potvrđuju plodnost vjere pred licem progona.

Dok danas častimo korejske mučenike, podsjećamo se da istinski susret s Kristom čovjeka tako preobražava da Krist postaje središte njegova života. Prava se vjera ne može zaustaviti. Ovi su mučenici izabrali vjeru radije nego svoj zemaljski život i vječnost radije nego prolaznu udobnost. Njihovo zajedničko svjedočanstvo treba izazvati svakoga od nas da ispita koliko duboko vjeruje u Krista. Je li tvoja vjera dovoljno jaka da izdrži ono što su oni izdržali? Ako nije, danas zatraži njihov zagovor i ponovno se obveži učiniti Isusa Krista središtem svojega života.