Sveti Andrija Dũng-Lạc i drugovi

Od sedamnaestoga do devetnaestoga stoljeća, procjenjuje se da je u Vijetnamu između 130.000 i 300.000 muškaraca, žena i djece, biskupa, svećenika i redovnika podnijelo mučeništvo zato što se nisu htjeli odreći katoličke vjere. Bili su uhićivani, okrutno mučeni i ubijani. Njihovo je mučenje bilo sustavno, đavolsko i smišljeno tako da nanese što veću bol kroz što dulje vrijeme. Da bi izbjegli takvu sudbinu, svi uhićeni trebali su učiniti samo jedno: odreći se vjere, zgaziti raspelo ili huliti na Krista. Ako bi to učinili, carski bi im sudovi iskazali milost. Ako ne bi, njihove bi patnje postajale sve teže sve dok ne bi umrli.

U ožujku 1533. neki zapisi pokazuju da je europski misionar imenom I-nê-khu (Ignacije — moguće svećenik) počeo propovijedati Evanđelje u Nam Địnhu, na sjeveru Vijetnama. Godine 1550. vjeruje se da je jedan dominikanski svećenik stigao u južni Vijetnam, a između 1615. i 1627. stigli su isusovci. Među tim prvim isusovcima najveći su trag ostavili oci Alexandre de Rhodes i Antoine Marquez iz Avignona u Francuskoj, započevši prvi službeni program evangelizacije. Stigli su 1627., a do 1630. izvijestili su o 6.000 obraćenika. Premda su dvaput bili protjerani iz Vijetnama, dovršili su romaniziranu inačicu vijetnamskoga pisma te objavili katekizam i druge liturgijske knjige u Vijetnamu, što je njima i kasnijim misionarima omogućilo da vjeru prenose na mjesnom jeziku. Do 1660. procjenjivalo se da je bilo 100.000 obraćenika na katoličanstvo. Njihov se uspjeh pripisivao njihovu načinu oblikovanja laičkih katehista koji su potom širili vjeru među svojim sunarodnjacima.

Kako je vjera brzo rasla, među feudalnim gospodarima i drugima u vladajućoj stranci rasla je sumnja. Kršćanstvo je dovodilo u pitanje običaje budizma, konfucijanizma i štovanja predaka, koji su svi bili središnji dijelovi vijetnamske kulture. Kako su misionari postajali sve omiljeniji, rastao je i strah da bi Europljani mogli pokušati kolonizirati Vijetnam. Kad su strah i srdžba među feudalnim gospodarima i njihovom vlašću dosegli kritičnu razinu, započeli su progoni. Stvarni zapisi o svim mučenicima izgubljeni su u povijesti. Vjeruje se da je Andrija iz Phú Yêna, devetnaestogodišnji vijetnamski katehist, bio prvi mučenik. Godine 1644. mjesni mandarin primio je zapovijed od feudalnoga gospodara da protjera isusovce i učini što je potrebno da zaustavi širenje „ludih nazora” katoličke vjere. Andrija iz Phú Yêna bio je uhićen u domu oca de Rhodesa te mu je rečeno da se odrekne vjere. On to nije htio učiniti. Bio je pretučen, ali je zračio radošću. Potom je bio osuđen na smrt vješanjem. Premda njegovo ime nije bilo uključeno u kanonizaciju 1988., Andrija iz Phú Yêna proglašen je blaženim u ožujku 2000. i počašćen kao prvomučenik Vijetnama.

Između 1659. i 1802. Crkva se u Vijetnamu počela organizirati. Godine 1658. osnovano je Pariško društvo za vanjske misije, a dvojica biskupa poslana su da ustroje dvije biskupije. Ubrzo nakon toga sedmorica vijetnamskih katehista zaređena su za svećenike, osnovan je ženski redovnički institut, izgrađene su župe, a 1670. održana je i prva sinoda u Vijetnamu. Tijekom sljedećih sedamdeset godina Crkva u Vijetnamu nastavila je cvasti, uz tek manje progone i mučeništva.

Godine 1742. papa Benedikt XIV. izdao je apostolsku konstituciju kojom je zabranio štovanje predaka i konfucijanske obrede u novonastajućim azijskim Crkvama Kine, Japana i Vijetnama. To je novo ograničenje sa sobom donijelo ozbiljan val progona u Vijetnamu. Carski je dvor to vidio kao napad na vijetnamsku kulturu i društvo u cjelini, budući da su ti konfucijanski obredi bili tako sastavan dio njihova nacionalnog identiteta. Tijekom sljedećih šezdeset godina najmanje 30.000 vijetnamskih katolika bilo je mučeno i ubijeno kako bi se zaustavio rast katoličanstva. Do 1802. u Vijetnamu su postojale tri biskupije i približno 320.000 katolika.

Godine 1802. car Gia Long ujedinio je sjeverni i južni Vijetnam te kršćanima dao vjersku slobodu. To je uvelike bilo zbog toga što ga je biskup Pigneau de Béhaine podupirao u njegovu usponu na prijestolje. Međutim, njegov nasljednik Minh Mạng ponovno je započeo progon kršćana 1825. Iako je poslao izaslanstvo u Francusku da razriješi spor i prisili na povlačenje misionare, francuske su ga vlasti zanemarile. Sljedeća dva cara, Thiệu Trị i Tự Đức, pojačala su progone. Godine 1868. car Tự Đức izdao je strogi dekret kojim je stanovništvo podijelio na „dobre građane — one koji prihvaćaju tradicionalne vijetnamske običaje i religije” i „loše građane — one koji slijede kršćanstvo”. Od 1820. do 1883. najmanje 100.000 vijetnamskih kršćana podnijelo je mučeništvo.

U tom razdoblju progona rodio se dječak imenom Trần An Dũng u siromašnoj nekršćanskoj obitelji. Kad mu je bilo dvanaest godina, njegova se obitelj preselila u Hanoj kako bi pronašla posao. U Hanoju je Trần upoznao jednoga vijetnamskog katehista od kojega je primio utočište, hranu i pouku u katoličkoj vjeri. U roku od nekoliko godina bio je kršten, uzeo je kršćansko ime Andrija i postao katehist. Potom je izabran za studij teologije i zaređen za svećenika 18. ožujka 1823., u dobi od dvadeset i osam godina. Njegova je svećenička služba mnoge privela Kristu. Postio je i živio jednostavnim i moralno besprijekornim životom.

Godine 1835. otac Andrija bio je uhićen, ali su ga njegovi župljani otkupili prilozima Francuskoga misijskog društva. Tada je promijenio prezime u Lạc i preselio se na drugo područje kako bi izbjegao progon. Ipak, 1839. ponovno je bio uhićen, zajedno s ocem Petrom Thijem, kojega je otac Andrija posjetio kako bi se ispovjedio. Obojica su bila otkupljena, ali su ubrzo ponovno uhićena. Taj treći put bili su okrutno mučeni, odbili su se odreći vjere te su stoga obezglavljeni u Hanoju 21. prosinca 1839. Ime oca Andrije Trần Dũng-Lạca na osobit je način povezano s ovim spomendanom kao predstavničko ime svih vijetnamskih mučenika, njih 117 poimence navedenih, kao i nebrojenih drugih koji su bezimeni i nepoznati.

Godine 1874. Francuzi su sklopili Sajgonski ugovor, koji im je dao nadzor nad južnim Vijetnamom. Godine 1884. potpisan je Ugovor iz Huếa, koji je zapravo sveo vijetnamskoga cara na ceremonijalnu ulogu u državi, dok je Francuska preuzela nadzor nad unutarnjom upravom, vojskom i vanjskom politikom. Premda su se mnogi građani Vijetnama pobunili protiv tih ugovora, francuska je vlast pružila sigurnije okružje katolicima i misionarima, čime su okončani dekreti prethodnoga stoljeća i progoni koje je podupirala država. Iako su se neki progoni nastavili, bili su više mjesni nego plod carskih odluka. Katolici su često bili povezivani s francuskim kolonizatorima, budući da su neki misionari bili Francuzi, pa se otpor kolonijalizmu katkada obarao na katolike.

Uz 130.000 do 300.000 onih koji su podnijeli mučeništvo između 1630. i 1886., bezbrojni su drugi trpjeli kao „ispovjedaoci”, što znači da su trpjeli za vjeru na načine koji nisu završili mučeništvom. Mnogi su morali bježati iz svojih domova i sela, skrivati se po šumama i planinama ili podnositi progonstvo u druge zemlje, živeći u stalnom strahu za život. Drugima su na licima bile ispisane riječi „ta dao”, što znači „lažna religija”. Kuće i imanja bili su im oduzimani, a čitava su sela bila uništavana.

Francuzi su napustili Vijetnam 1954., nakon poraza francuskih snaga kod Dien Bien Phua. Komunistički je režim preuzeo vlast na sjeveru, dok je na jugu osnovana republika. Zbog toga je uslijedilo masovno preseljavanje katolika na jug kako bi izbjegli komunističke progone. Nakon što je Vijetnamski rat završio 1975. padom Sajgona, komunizam je obuhvatio i sjever i jug. Imovina je bila oduzimana, vjerska djelatnost ograničavana, svećenici i redovnici zatvarani, a vlast je diskriminirala katoličke vjernike laike.

Današnji spomendan časti 117 mučenika koji su isprva bili proglašeni blaženima u odvojenim skupinama: šezdeset i četvorica 1900., osmorica 1906., dvadesetorica 1909. i dvadeset i petorica 1951. Godine 1988. papa Ivan Pavao II. kanonizirao je sve te mučenike zajedno, simbolizirajući i nebrojene bezimene koji su također dali život za svoju vjeru. Premda komunistička vlada Vijetnama nije poslala izaslanike na kanonizaciju tih svetih mučenika, mnoge su tisuće prognanih Vijetnamaca došle na Trg svetoga Petra, a sam čin kanonizacije snažno je odjeknuo u srcima i mislima vjernika unutar Vijetnama. Skupinu od 117 činilo je devedeset i šest Vijetnamaca, jedanaest Španjolaca i deset Francuza. Među njima je bilo osam biskupa, pedeset svećenika i pedeset i devet laika. Među laicima bilo je i devetogodišnje dijete, sveta Agneza Le Thi Thành.

Dok častimo ovaj veliki oblak svjedoka koji su dali život za svoju vjeru u surovu i okrutnu okružju, podnoseći neka od najgorih mučenja ikad počinjenih u povijesti svijeta, podsjećamo se da je, ma koliko život bio težak i ma koliko morali podnijeti, na kraju sve toga vrijedno. Jedan od mučenika koji je umro u tim progonima bio je otac Jean-Théophane Vénard. Najprije je postao poznat po spisima svete Terezije od Lisieuxa, koja mu je bila duboko pobožna i bila silno nadahnuta njegovim pismima koja su kružila u vrijeme dok je bila u samostanu. Zaključimo citatom svetoga Théophanea koji je sveta Terezija prepisala i brižno čuvala: „Ne mogu naći ništa na zemlji što bi me doista moglo usrećiti; želje mojega srca prevelike su, i ništa od onoga što svijet naziva srećom ne može ih ispuniti. Za mene vremena uskoro više neće biti; moje su misli upravljene na Vječnost. Srce mi je puno mira, kao mirno jezero ili nebo bez oblaka. Ne žalim za ovim životom na zemlji. Žeđam za vodama Života vječnoga.”