Sveti Andrija Corsini

Sveti Andrija Corsini rodio se 30. studenoga 1302. u Firenci, u uglednoj i brojnoj plemićkoj obitelji Nikole Corsinija i Peregrine, koju neki izvori nazivaju Gemmom. Budući da se toga dana slavio apostol Andrija, dječak je dobio njegovo ime. Kasniji životopisi pripovijedaju da su ga roditelji još prije rođenja posvetili Bogu i stavili pod zaštitu Blažene Djevice Marije. Te pojedinosti pripadaju pobožnoj predaji, a prvi poznati životopis nastao je tek desetljećima nakon njegove smrti.

U mladosti je Andrija, prema tim zapisima, živio lakoumno i rasipno. Majčin ukor i priča o snu koji je imala prije njegova rođenja snažno su ga potresli. Otišao je u firentinsku crkvu Santa Maria del Carmine razmisliti o svojem životu. Ondje je, usprkos nagovaranju dotadašnjih prijatelja, odlučio pristupiti karmelićanima. U novicijat je ušao oko 1317. ili 1318.; izvori se razlikuju za jednu godinu, ali se slažu da je odluka bila potpuni zaokret.

Redovnički je život prihvatio ozbiljno, uz molitvu, pokoru i stegu. Za svećenika je zaređen 1328. Prvu je misu, prema predaji, slavio u osami kako bi izbjegao raskošnu obiteljsku proslavu. Nakon ređenja studirao je u Parizu i Avignonu, gdje je boravio i uz rođaka, kardinala Pietra Corsinija. U Firencu se vratio 1332. te je izabran za priora samostana. Kao propovjednik stekao je naziv „apostol Firence”.

Dokumenti ga 1344. povezuju s karmelićanskim kućama u Pisi i Firenci. Na generalnom kapitulu reda u Metzu 1348. izabran je za provincijala Toskane. Iste je godine Europom harala Crna smrt. Kuga je teško pogodila Firencu, a karmelićanska je provincija ostala bez velikoga broja redovnika. Andrija je morao ponovno graditi zajednicu, tražiti nova zvanja i učvršćivati redovničku stegu. Posebno je naglašavao siromaštvo i vjernost pravilima.

Papa Klement VI. imenovao ga je 13. listopada 1349. biskupom Fiesolea. Navod jednoga kasnijeg izvora da se to dogodilo 1360. nije u skladu s drugim zapisima. Andrija nije priželjkivao biskupsku čast. Predaja kaže da se sakrio u kartuziju te da ga je pronašlo dijete, nakon čega je službu prihvatio. Natpis na njegovu grobu slikovito kaže da je iz Karmela bio uzet za Crkvu i mitru Fiesolea. Neovisno o legendarnim pojedinostima, izvori su složni u njegovoj nevoljkosti i osjećaju odgovornosti.

Kao biskup nije ublažio osobnu strogost. Nosio je pokorničku košulju i spavao na ležaju od lozovih grana, navode kasniji životopisi. U upravljanju biskupijom pomagali su mu vikari. Obilazio je župe, nastojao urediti život klera, osnovao bratovštinu svećenika posvećenu Presvetom Trojstvu te obnavljao katedralu i druge crkve. Prihode je koristio i za pomoć siromašnima, zbog čega je njegova jednostavnost bila razumljiva ljudima izvan plemićkih krugova.

Fiesole i Firenca živjeli su u vremenu čestih sukoba među plemićkim obiteljima i političkim stranama. Andrija se proslavio kao mirotvorac. Njegovo podrijetlo omogućavalo mu je razgovor s velikašima, dok je život siromaštva stvarao povjerenje među običnim pukom. Papa Urban V. poslao ga je kao legata u Bolognu kako bi pomirio plemstvo i građane. Jedan izvor spominje da je isprva čak bio zatvoren, ali je naposljetku uspio dovesti sukobljene strane do mira.

Njegova služba nije se svodila na diplomaciju. Propovijedao je, upravljao biskupijom i skrbio za ljude pogođene siromaštvom i nemirima. Upravo je spoj čvrste redovničke discipline i sposobnosti razgovora sa suparnicima oblikovao njegovo kasnije zaštitništvo: zaziva ga se protiv građanskih nereda i pobuna, a štuju ga i diplomati. Zaštitnik je Firence i Fiesolea.

U biskupskom upravljanju Andrija je nastojao povezati duhovnu obnovu i praktičnu skrb za ustanove. Obnova katedrale i crkava nije mu bila zamjena za pastoralni rad, nego njegov dio. Bratovština svećenika trebala je njegovati zajedništvo klera, dok su pohodi župama omogućavali neposredan uvid u stanje biskupije. Izvori zato njegovu službu ne pamte po jednoj velikoj odluci, nego po nizu ustrajnih zahvata: uređenju discipline, pomoći potrebitima, obnovi bogoslužnih mjesta i smirivanju sukoba.

Prema pobožnoj predaji, na božićnoj misi 1372. ili 1373. ukazala mu se Marija i navijestila da će umrijeti na svetkovinu Bogojavljenja. Razbolio se na Božić i preminuo 6. siječnja 1373. ili 1374. Izvori ne dopuštaju siguran izbor između tih dviju godina. Najprije je pokopan u Fiesoleu, a tijelo je zatim preneseno u firentinsku crkvu Santa Maria del Carmine. Kasniji zapisi govore da je pri pregledu 1385. pronađeno očuvano.

Štovanje se razvilo ubrzo nakon smrti, a uz njegov se grob govorilo o ozdravljenjima. Firentinska pobjeda nad milanskom vojskom u bitci kod Anghiarija 1440. također je pripisana njegovu zagovoru. Papa Eugen IV. potvrdio je njegovo štovanje i proglasio ga blaženim 21. travnja 1440. Pokušaji kanonizacije u 15. stoljeću nisu odmah dovršeni. Papa Urban VIII. kanonizirao ga je 22. travnja 1629.

Obitelj Corsini podignula mu je 1675. raskošnu kapelu u crkvi Santa Maria del Carmine. Papa Klement XII., također iz obitelji Corsini, dao je u rimskoj Lateranskoj bazilici sagraditi znamenitu kapelu posvećenu svojem rođaku. Početkom 18. stoljeća njegov je kip postavljen među svece na kolonadi Trga svetoga Petra. Bogata ikonografija obično ga prikazuje u karmelićanskoj ili biskupskoj odjeći, s križem, mitrom, janjetom i vukom ili iznad bojišta.

Spomendan svetoga Andrije Corsinija slavi se 4. veljače. Pojedini lokalni zapis navodi 6. siječnja, dan njegove smrti, ali potvrđeni liturgijski datum u većini izvora jest 4. veljače. Nakon obnove općega kalendara njegovo je štovanje osobito sačuvano u karmelićanskom redu i Italiji.

Njegov se život pamti kao put od razuzdane mladosti do odgovorne službe. Obraćenje ga nije udaljilo od grada i njegovih sukoba: vratilo ga je među ljude kao propovjednika, obnovitelja redovničkoga života, biskupa i posrednika. Andrijina strogost prema sebi išla je zajedno s brigom za siromašne i spremnošću da sluša sukobljene strane. Zato njegova baština nije samo priča o odricanju nego i o pomirenju koje traži strpljenje, vjerodostojnost i hrabrost.