Sveti Andrija Avellino

Sveti Andrija Avellino rodio se 1521. u gradiću Castronuovo, današnjem Castronuovu di Sant’Andrea, u Basilicati na jugu Italije. Na krštenju je dobio ime Lancellotto. Roditelji Giovanni Avellino i Margherita Appella povjerili su prve korake njegova obrazovanja mjesnom župniku don Cesareu Appelli, njegovu ujaku. U obližnjem Seniseu učio je književnost, matematiku i glazbu, a zatim se usmjerio prema crkvenoj službi.

Kao mladić nastavio je obrazovanje u Veneciji i Napulju. Studirao je filozofiju, teologiju te građansko i crkveno pravo, iz kojega je stekao doktorat. Za svećenika je zaređen 1545. Neko je vrijeme radio kao pravnik pri crkvenom sudu u Napulju. Jedan kasniji životopis pripovijeda da je, zastupajući prijatelja svećenika, u sudnici izrekao laž i krivo prisegnuo. Premda je dobio parnicu, vlastiti ga je postupak duboko potresao. Napustio je pravnički poziv i odlučio živjeti strože, usmjeren na svećeništvo, pokoru i služenje.

Napuljski nadbiskup povjerio mu je 1551. zahtjevnu zadaću obnove discipline u samostanu Sant’Arcangelo a Baiano. Ondje je redovnički život bio ozbiljno narušen, a samostan izložen javnoj sablazni. Lancellotto je pokušao obnoviti zajednicu prije svega osobnim primjerom, ustrajnim radom i potporom crkvene vlasti. Reforma je naišla na otpor ljudi kojima je postojeći nered odgovarao. Jedne su ga noći napali i teško ranili, pa se sklonio na oporavak u teatinski samostan svetoga Pavla.

To iskustvo postalo je prijelomnom točkom. Odlučio je napustiti dotadašnji život i potpuno se posvetiti Bogu u Redu regularnih klerika, poznatom kao teatini. U red je stupio 1556., a redovničke zavjete položio 1558. Uzeo je ime Andrija u čast apostola Andrije. Teatini su bili mlada zajednica usmjerena na obnovu svećeničkoga života, ozbiljnu molitvu, siromaštvo i pastoralni rad. Takav je program odgovarao njegovoj želji za osobnom i crkvenom obnovom.

Nakon novicijata hodočastio je u Rim na grobove apostola i mučenika. Po povratku mu je povjerena služba učitelja novaka, koju je obavljao deset godina, od 1560. do 1570. Mlade redovnike nije oblikovao samo poukom nego i vlastitim primjerom uredna života, poniznosti i gorljivosti. Poslije je izabran za poglavara. Jedan hrvatski izvor naziva ga i generalom reda, ali taj podatak drugi lokalni izvori ne potvrđuju, pa ga nije opravdano navoditi kao sigurnu službu.

Od 1570. do 1582. Andrija je velik dio vremena djelovao na sjeveru Italije. Povjereno mu je osnivanje teatinskih kuća u Milanu i Piacenzi, a sudjelovao je i u nastanku drugih zajednica. U Piacenzi je surađivao s Paolom Buralijem d’ARezzom na provođenju crkvene obnove povezane s Tridentskim saborom. Blizak prijatelj bio mu je sveti Karlo Boromejski, milanski nadbiskup, koji je tražio njegov savjet u važnim crkvenim pitanjima i pozvao teatine u Milano.

Kao svećenik Andrija je neumorno propovijedao, ispovijedao i posjećivao bolesnike. Izvori ga pamte kao razborita duhovnog vođu koji je znao pristupiti i ljudima udaljenima od crkvenoga života. Oko njega su se okupljali učenici željni ozbiljnije duhovnosti. Među njima se posebno spominje Lorenzo Scupoli, autor poznatoga djela „Duhovni boj”. Andrijino djelovanje nije bilo ograničeno na propovjedaonicu: sudjelovao je u rješavanju sukoba, savjetovao crkvene i društvene uglednike te se brinuo za siromašne.

Njegov način crkvene obnove nije počivao samo na propisima. Iskustvo reforme napuljskoga samostana pokazalo mu je koliko promjena može izazvati otpor, čak i fizičko nasilje. Kao učitelj novaka i poglavar zato je naglašavao osobnu dosljednost, a kao ispovjednik nastojao je ljude voditi strpljivo. Izvori njegov uspjeh u radu sa zalutalima i protivnicima povezuju s razboritošću, uvjerljivim propovijedanjem i životom koji nije proturječio riječima. Ta je vjerodostojnost bila važna u vremenu kada su se odluke Tridentskoga sabora tek morale pretvoriti u stvarnu obnovu župa, biskupija i redovničkih zajednica.

Osnivanje kuća u Milanu i Piacenzi tražilo je više od putovanja i formalnih dopuštenja. Trebalo je okupiti zajednicu, uspostaviti redovnički ritam i zadobiti povjerenje mjesne Crkve. Andrija je u tom poslu povezivao pravničko obrazovanje s pastoralnim iskustvom. Znanje koje je nekoć koristio na sudu sada mu je pomagalo urediti zajednički život i provoditi reformu, ali bez povratka karijeri koju je napustio.

Unatoč brojnim obvezama nalazio je vremena za pisanje. Ostavio je duhovne rasprave i mnoštvo pisama. Njegova su pisma objavljena u Napulju 1731. u dva sveska, a druga asketska djela nekoliko godina poslije u pet svezaka. Ti su tekstovi produžili njegovu službu nakon smrti: ono što je govorio novacima, pokornicima i vjernicima nastavilo je dopirati do novih čitatelja.

Poslije godina putovanja i osnivanja zajednica vratio se u Napulj. Živio je u teatinskom samostanu San Paolo Maggiore, posvećen molitvi, propovijedanju, ispovijedanju i služenju subraći i siromašnima. Pobožna predaja pripisuje mu dar proroštva i različita čudesa. Takve tvrdnje pripadaju njegovu kasnijem svetačkom životopisu i ne mogu se provjeravati na isti način kao datumi, službe i mjesta njegova djelovanja.

Andrija je umro 10. studenoga 1608. Dok je ujutro započinjao misu, na oltarskim ga je stepenicama pogodio moždani udar. Nakon što je primio popudbinu, preminuo je u dubokoj starosti. Pokopan je u crkvi San Paolo Maggiore u Napulju, gdje se čuvaju njegove relikvije. Način smrti snažno je obilježio kasniju pobožnost prema njemu, pa ga vjernici zazivaju protiv iznenadne smrti te kod srčanih i moždanih udara.

Papa Urban VIII. proglasio ga je blaženim 1624., šesnaest godina nakon smrti. Papa Klement XI. kanonizirao ga je 22. svibnja 1712. Štuje se kao zaštitnik Napulja i Sicilije te pojedinih mjesta u južnoj Italiji, među kojima se navodi Badolato. Njegov je spomendan 10. studenoga. Navod jednoga lokalnog izvora o 10. rujna očita je pogreška koju opovrgavaju ostali izvori i datum njegove smrti.

Andrijin život povezuje nekoliko naizgled udaljenih svjetova: pravnu učenost i pokorničku jednostavnost, obnovu samostanske discipline i strpljivo slušanje pojedinca, upravljanje novim zajednicama i pisanje duhovnih savjeta. Prekretnica njegova života nije bila uspješna parnica, nego trenutak kada je priznao vlastitu moralnu pogrešku. Iz toga je priznanja izrastao dug život crkvene obnove. Nije ostao zatvoren u osjećaju krivnje, nego je dopustio da ga obraćenje učini pažljivijim svećenikom, odlučnijim redovnikom i pouzdanijim duhovnim pratiteljem drugih.