Sveti Andrija, apostol

Sveti Andrija, jedan od dvanaestorice apostola, najvjerojatnije je rođen u Betsaidi, sjeverno od Galilejskoga jezera, na području današnje Golanske visoravni. Kao mladić, sa svojim je bratom Petrom radio kao ribar na Galilejskome jezeru. Ivanovo evanđelje otkriva da je Andrija, prije nego što je susreo Isusa, bio učenik svetoga Ivana Krstitelja. To pokazuje da je tragao i da je svoju vjeru shvaćao ozbiljno. Kako je zapisano u Iv 1, 35–42, Andrija i još jedan učenik slušali su Ivana kako propovijeda u pustinji. Dok su ga slušali, Krstitelj ugleda Isusa u daljini i proročki uskliknu: „Evo Jaganjca Božjega.” Pošto su Andrija i onaj drugi učenik upitali Isusa gdje stanuje, Isus ih je pozvao da pođu za njim rekavši: „Dođite i vidjet ćete.” Tada su ostatak dana proveli s Isusom. Andrija je, dakle, prvi od apostola koji je pozvan i koji se odazvao tomu pozivu. Zbog toga ga grčka Crkva naziva „Protokletos”, što znači „prvopozvani”.

Nedugo nakon toga susreta Andrija postaje apostol svojemu bratu, Šimunu Petru. Kaže mu: „Našli smo Mesiju.” Ta izjava mnogo govori o Andrijinim nutarnjim duhovnim osjećajima. Kao prvo, jasno je razumio da je služba Ivana Krstitelja nešto posebno. Andrija je slijedio Ivana Krstitelja, razabirući da je prorok. Kad Ivan uputi Andriju na Isusa, Andrija ga odmah slijedi, pristupa mu i vjeruje u njega. Očito je riječ o činu nadnaravne objave koja je Andriji omogućila da već unutar jednoga dana od susreta ispovjedi vjeru u Isusa kao Mesiju. A činjenica da je želio da i njegov brat sudjeluje u tom otkriću pokazuje da se ta milost prelijevala iz njegova srca.

Evanđelja po Mateju i Marku prikazuju Isusov prvi susret s Andrijom i Petrom ponešto drukčije, premda ti odlomci nisu proturječni. „I prolazeći uz Galilejsko more, ugleda Šimuna i Andriju, brata Šimunova, gdje bacaju mreže u more; bijahu ribari. I reče im Isus: ‘Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi.’ Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim” (Mk 1, 16–18). Moguće je da su nakon prvih susreta s Isusom Andrija i Petar dopustili da u njihovim srcima proklija otkriće Mesije, nastavili svoj ribarski posao i čekali Isusov konačni poziv. U ovome odlomku Isus upućuje taj konačni poziv, a braća bez oklijevanja napuštaju svoj zanat da bi postali njegovi stalni učenici.

Čini se da su Petar i Andrija u to vrijeme živjeli u Kafarnaumu, malom ribarskom mjestu na sjevernome kraju Galilejskoga jezera. „I izišavši iz sinagoge, dođe u kuću Šimunovu i Andrijinu s Jakovom i Ivanom” (Mk 1, 29). Kad je ušao u kuću Šimuna i Andrije, Isus je izliječio Šimunovu punicu od groznice. Ta je kuća u Kafarnaumu potom postala svojevrsno središte Isusova djelovanja po svoj Galileji.

U Mk 13, 3–4 Andrija je među apostolima koji nasamo pitaju što Isus misli kad naviješta razorenje Hrama. Isus odgovara govorom o budućim progonstvima i o svršetku vremena. Šesto poglavlje Ivanova evanđelja započinje time što Isus uzlazi na goru sjeverno od Galilejskoga jezera, a za njim ide veliko mnoštvo. Pita Filipa gdje mogu nabaviti dovoljno hrane za sve. Filip odgovara: „Za dvjesta denara kruha ne bi im bilo dosta da svaki dobije pomalo” (Iv 6, 7). Andrija, međutim, odgovara iskrom vjere govoreći: „Ovdje je jedan dječak koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice! Ali što je to za tolike?” (Iv 6, 9). Čini se da je ta malena vjera, prožeta tračkom nade da bi pet ječmenih kruhova i dvije ribice ipak mogli poslužiti, bila dovoljna da Isus učini čudo umnoženja kruha i riba.

U Iv 12, 20–22 Andrija i Filip posreduju pred Isusom na molbu nekih Grka. Grci su željeli vidjeti Isusa, pa su upravo Filip i Andrija — koji su vjerojatno znali grčki — iznijeli tu molbu Gospodinu. To je pralik njihove uloge u posredovanju Božje riječi svijetu, uključujući i pogane. Andrijina bliskost s grčkim jezikom i kulturom vidi se i po tome što je njegovo ime grčkoga, a ne hebrejskoga podrijetla.

Osim u tim odlomcima, Andrija se u Novome zavjetu spominje još samo nekoliko puta, među ostalim u popisima apostola (Mt 10, 2; Mk 3, 18; Lk 6, 14). Djela apostolska govore da je Andrija bio među onima koji su nakon Isusova uzašašća ušli u Jeruzalem, pošli u gornju sobu jedne kuće te „bijahu jednodušno postojani u molitvi, sa ženama, i Marijom, majkom Isusovom, i braćom njegovom” (Dj 1, 14). Andrija je potom sudjelovao u izboru Matije kao Judine zamjene i bio je prisutan u istoj toj gornjoj sobi na dan Pedesetnice. Petrovo djelovanje nakon Pedesetnice dobro je posvjedočeno u Djelima apostolskim, pa se može pretpostaviti da je i njegov brat Andrija također bio vrlo djelatan.

Premda Andrijino misionarsko djelovanje nakon Pedesetnice nije zabilježeno u Novome zavjetu, kasnije su se pojavile predaje s kraja drugoga ili početka trećega stoljeća. Prema tim predajama, Andrija je putovao u Skitiju, područje koje danas obuhvaća dijelove Ukrajine, južne Rusije i Kazahstana. Također se vjeruje da je utemeljio Crkvu u Bizantu, koji je postao poznat kao Konstantinopol kad ga je car Konstantin učinio prijestolnicom Rimskoga Carstva. Danas je to grad Istanbul u Turskoj. Bizant-Konstantinopol postao je središnja Crkva Istoka, Grka. Mnogi u tome vide znakovitost: Petar je utemeljio Crkvu Rima na Zapadu, a njegov brat Crkvu na Istoku, što očituje jedinstvo Istoka i Zapada. Osim drugih predaja da je Andrija propovijedao u Maloj Aziji i na području Crnoga mora, kaže se da je njegov život završio u gradu Patrasu u Grčkoj, gdje je bio razapet na križu u obliku slova X. Za Petra se vjeruje da je zatražio da bude razapet naglavce jer se nije smatrao dostojnim umrijeti na križu poput Isusa. Za Andriju se kaže da je iz istoga razloga zatražio križ u obliku slova X.

Prema toj predaji, koja nam dolazi iz spisa iz drugoga stoljeća zvanoga Djela Andrijina, prokonzul Egeat posjetio je grad Patras, gdje je Andrija propovijedao. Egeat je nastojao stati na kraj novoj kršćanskoj vjeri i uvjeriti kršćane da časte rimske bogove i da im prinose žrtve. Kad je Andrija za to čuo, potrčao je ususret Egeatu i rekao mu da je Sin Božji „došao radi spasenja ljudi”. O rimskim je bogovima rekao: „...ti idoli ne samo da nisu bogovi nego su i posve sramotni demoni, neprijatelji ljudskoga roda...” Egeat se razgnjevio, ali je ipak poveo dug razgovor u kojem se raspitivao o Isusovoj smrti na križu, tvrdeći da je Isusova smrt bila ludost i posljedica njegova lažnog nauka. Andrija mu je, međutim, navijestio pravo otajstvo Križa, u kojem je Krist slobodno prigrlio križ da bi izvojevao spasenje onima koji će vjerovati u njega. Na kraju njihova razgovora Egeat je naredio da Andriju razapnu. Sveti Andrija nije gledao na Kristov križ kao na oruđe mučenja i smrti, nego kao na slavno sredstvo vječnoga spasenja. Svoju vlastitu patnju i smrt promatrao je kao dioništvo ne samo u Kristovim patnjama nego i u Kristovu otkupljenju. Stoga je potrčao tomu križu i svim ga srcem zagrlio.

Dok častimo ovoga Kristova apostola, razmatrajmo ne samo predaje o njegovim posljednjim danima nego osobito njegovo prvo obraćenje. Poput svetoga Andrije, i mi moramo uvijek biti oni koji traže, kao što je on tražio dok je slijedio Ivana Krstitelja. Poput svetoga Andrije, i mi moramo prepoznati Krista kao Mesiju svaki put kada nam dolazi po milosti. Naš odgovor na njega mora biti trenutačan i potpun, spreman poći kamo god nas on vodi.