Sveti Andrej Bessette

Sveti Andrej Bessette rodio se kao Alfred Bessette 9. kolovoza 1845. u Mont-Saint-Grégoireu u Quebecu, četrdesetak kilometara od Montréala. Bio je osmo od dvanaestero djece drvodjelca i drvosječe Isaaca Bessettea i Clothilde Foisy. Četvero djece u obitelji umrlo je još u dojenačkoj dobi. Alfred je od rođenja bio tako slab da ga je župnik već sljedećega dana krstio u hitnom obredu. Krhko zdravlje pratit će ga cijeloga života, premda je doživio devedeset i prvu godinu.

Obitelj je živjela skromno, a djetinjstvo su mu obilježili teški gubitci. Otac je poginuo kada je na njega palo stablo, a majka je nekoliko godina poslije umrla od tuberkuloze. Alfred je s dvanaest godina ostao siroče te je povjeren Timothéeu i Rosalie Nadeau u Saint-Césaireu. Ondje je pohađao vjeronauk župnika Andréa Provençala i produbio dvije pobožnosti koje će nositi čitav život: ljubav prema Kristovoj muci i pouzdanje u svetoga Josipa.

Školovao se kratko. S teškoćom je naučio čitati i potpisati se, pa su ga skrbnici usmjerili prema fizičkom radu. Okušao se kao poljodjelac, limar, kovač, kolar, postolar i pekar, ali slabo mu zdravlje nije dopuštalo da se dugo zadrži na tim poslovima. S osamnaest godina otišao je u Moosup u američkoj saveznoj državi Connecticut, gdje je s rođacima radio u tekstilnim tvornicama. Nakon Kanadske konfederacije 1867. vratio se u domovinu. Mnogo je toga znao iz iskustva siromaha koji mora tražiti posao, a malo toga iz školskih knjiga.

Iako je imao malo formalnog obrazovanja, dobro je poznavao katekizam i ozbiljno živio vjeru. Sakrament potvrde primio je 1858. od biskupa Jean-Charlesa Princea iz biskupije Saint-Hyacinthe. Ljudi koji su ga poznavali zapamtili su njegovu blagost, srdačnost i spremnost na rad. Te osobine nisu uklonile njegovu nesigurnost ni bolest, ali su mu otvorile put prema službi u kojoj obrazovanje i tjelesna snaga nisu bili najvažniji.

Župnik Provençal u mladom je radniku prepoznao duboku vjeru i velikodušnost. Preporučio ga je Kongregaciji svetoga Križa u Montréalu riječima da im šalje sveca. Zajednica je ipak oklijevala: bila je usmjerena na obrazovanje, dok je Alfred bio gotovo bez škole i trajno boležljiv. Nakon zauzimanja montrealskoga nadbiskupa Ignacea Bourgeta primljen je u novicijat. Izvori razlikuju nekoliko koraka njegova ulaska: zajednici je predstavljen 1870., u novicijat je primljen 1872., a doživotne zavjete položio je 2. veljače 1874. Dobio je redovničko ime brat Andrej.

Njegova glavna služba bila je skromna: postao je vratar na koledžu Notre-Dame u montrealskoj četvrti Côte-des-Neiges. Obavljao je i poslove sakristana, perača rublja, čistača, glasnika i dostavljača. Kasnije se šalio da su ga, kada je ušao u zajednicu, postavili na vrata te da je ondje ostao četrdeset godina. Upravo je taj neugledni posao postao prostor njegova najvažnijeg služenja.

Na vratarnicu su dolazili učenici, roditelji, radnici, siromasi i bolesnici. Andrej ih je slušao bez žurbe, hrabrio ih i molio s njima. Posebno ih je upućivao na zagovor svetoga Josipa. Bolesnike je znao pomazati uljem iz svjetiljke koja je gorjela uz svečev kip, no nikada nije tvrdio da sam ima moć liječiti. Kada su ljudi govorili da su ozdravili nakon njegove molitve, zaslugu je pripisivao Bogu i svetom Josipu. Ponavljao je da ne liječi on, nego sveti Josip.

Glas o vrataru koji prima svakoga brzo se širio. Sve više ljudi dolazilo je na koledž, što je izazvalo i ozbiljne prijepore. Neki članovi zajednice, nastavnici i roditelji podupirali su Andreja, a drugi su se bojali za ugled škole ili mogućega širenja zaraze među djecom. Pojedinci su ga držali šarlatanom. Uprava mu je naposljetku zabranila da bolesnike prima u koledžu, pa se s njima susretao u obližnjoj tramvajskoj postaji. Protivljenje ga nije pretvorilo u borca za vlastiti ugled; nastavio je mirno slušati ljude i odvraćati pozornost od sebe.

Izvori mu pripisuju tisuće uslišanja i ozdravljenja. Neki pobožni zapisi govore i o približno deset tisuća čudesa, ali takve brojke nije moguće provjeriti kao običnu povijesnu statistiku. Sigurno je da je broj ljudi koji su tražili njegovu pomoć bio golem. Pred kraj života primao je desetke tisuća pisama godišnje, a pomoćnici su ih morali razvrstavati. U središtu njegove službe ipak nisu bile brojke ni izvanredni događaji, nego osobna pažnja prema čovjeku koji je pred njim trpio.

Andrej je dugo želio da sveti Josip bude posebno čašćen na Mount Royalu. Skupljao je skromne darove i sredstva od medaljica, a 1904. ondje je podignuta i blagoslovljena mala kapela. Hodočasnika je bilo sve više, pa je 1924. započela gradnja velikoga Oratorija svetoga Josipa. Brat Andrej nije doživio završetak bazilike, ali je upravo njegova ustrajna pobožnost pokrenula djelo koje je preraslo u najveću kanadsku crkvu i jedno od najpoznatijih svetišta svetoga Josipa.

Umro je 6. siječnja 1937. u Montréalu. Tijekom dana oproštaja pokraj njegova je lijesa prošlo golemo mnoštvo; izvori govore o približno milijun ljudi. Pokopan je u Oratoriju svetoga Josipa. Njegovo se tijelo čuva u grobnici ispod glavne kapele, dok je srce položeno u zaseban relikvijar u istom svetištu.

Postupak za proglašenje blaženim otvoren je 1950. Papa Pavao VI. priznao je njegove herojske kreposti 1978., a papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 23. svibnja 1982. U postupku je kao čudo prihvaćeno ozdravljenje Giuseppea Carla Audina iz 1958. Nakon priznanja drugoga čuda papa Benedikt XVI. kanonizirao je brata Andreja 17. listopada 2010. Bio je prvi svetac Kongregacije svetoga Križa.

Njegov je spomendan 6. siječnja, na dan njegove smrti, dok se u Kanadi slavi 7. siječnja. Andrejev život pokazuje kako svetost ne ovisi o učenosti, položaju ni snažnom zdravlju. Čovjek koji je jedva čitao i cijeli život nosio tjelesnu slabost postao je oslonac nebrojenim ljudima jer je znao otvoriti vrata, poslušati tuđu bol i uputiti pogled dalje od sebe. Njegova je skromna vratarnica postala mjesto nade, a mala kapela početak velikoga svetišta.