Sveti Anastazije (Staš) Solinski

Sveti Anastazije, u hrvatskoj tradiciji poznat kao sveti Staš, bio je kršćanski laik, obrtnik i mučenik povezan sa Salonom početkom četvrtoga stoljeća. Potjecao je iz Akvileje, a bavio se obradom sukna kao tkalac, stupar ili valjar. U Salonu je došao u vrijeme Dioklecijanova progona, kada je taj dalmatinski grad bio veliko upravno, trgovačko i crkveno središte.

Njegova su različita imena u lokalnim zapisima označavala istu osobu. Anastazije Valjar, Anastazije Staš Solinski i Anastazije Solinski nisu tri sveca, nego jedan mučenik. Nadimak Staš udomaćeni je hrvatski oblik njegova imena, a oznaka valjar opisuje zanat kojim se bavio. Konsolidirani životopis zato povezuje akvilejsko podrijetlo, obrtnički život u Saloni i štovanje u Solinu i Splitu.

Prema predaji, Anastazije je na vratima ili pročelju svoje radionice istaknuo znak križa. U razdoblju kada je javno priznanje kršćanske vjere moglo izazvati progon, taj je čin privukao pozornost vlasti. Uhićen je i izveden pred upravitelja. Odbio se odreći Krista i prinijeti žrtvu rimskim bogovima.

Predajni opis mučeništva govori da su mu oko vrata vezali mlinski kamen ili žrvanj te ga utopili. Jedni izvori spominju rijeku Jadro, a drugi more kod Salone. Te se verzije ne moraju potpuno isključivati jer se Jadro ulijeva u more na salonitanskom području. Ipak, način smrti i godina 304. dolaze iz mučeničke predaje, a ne iz suvremenoga sudskog zapisa.

Kršćanka Asklepija navodno je izvadila njegovo tijelo i pokopala ga na Marusincu, sjeverno od Salone. Ondje je poslije nastao memorijalni sklop i bazilika. Arheološki nalazi u Manastirinama i Marusincu potvrđuju snagu kulta solinskih mučenika, a Anastazijevo ime povezano je s njihovom konfesijom. Njegovo štovanje razvijalo se uz spomen svetoga Dujma i drugih mučenika salonitanske Crkve.

U sedmom stoljeću dio relikvija dalmatinskih mučenika prenesen je u Rim. Papa Ivan IV., podrijetlom Dalmatinac, dao je oko 642. prenijeti moći Anastazija i drugih svetaca u Lateran. U kapeli svetoga Venancija sačuvan je mozaik koji ih prikazuje i svjedoči o ranom širenju njihova kulta izvan Dalmacije.

Stašev je spomen duboko ukorijenjen i u Splitu. U splitskoj katedrali nalazi se oltar svetoga Staša koji je 1448. izradio Juraj Dalmatinac. Ondje se čuvaju relikvije povezane sa svecem, a Staš se štuje kao jedan od suzaštitnika grada. Njegovo ime nosi i župa Staševica kod Ploča. Zaštitnikom ga smatraju valjari, tkalci i vjeroučitelji.

Glavni spomendan svetoga Anastazija Solinskoga slavi se 7. rujna. U starijoj i pučkoj tradiciji pojavljuje se i 26. kolovoza, datum povezan s Jeronimovim martirologijem. Istočne tradicije poznaju još neke kalendarske datume, ali u hrvatskom se crkvenom okviru kao primarni čuva 7. rujna.

Anastazijev životopis povezuje radničku svakodnevicu ranokršćanskoga grada, javno ispovijedanje vjere i drevnu baštinu Salone. Nije bio biskup ni svećenik, nego laik i obrtnik. Upravo je kao takav ušao u spomen Crkve: čovjek koji je u svojem radnom prostoru otvoreno nosio znak križa i prihvatio posljedice te odluke. Spomendan svetoga Anastazija, odnosno Staša Solinskoga, slavi se 7. rujna.