Sveti Ananija iz Damaska
- Slavi se
- 25. siječnja
Sveti Ananija iz Damaska pojavljuje se u Djelima apostolskim kao Isusov učenik koji je primio tešku zadaću: pristupiti Savlu iz Tarza, dotadašnjem progonitelju kršćana. Njegov lik nije isti ni sa starozavjetnim Ananijom, ni s Ananijom koji je sa Safirom umro u Jeruzalemu, ni s velikim svećenikom istoga imena. Damaski Ananija pripada prvoj kršćanskoj zajednici u Siriji i izravno je povezan s obraćenjem budućega apostola Pavla.
Prema devetom poglavlju Djela apostolskih, Savao je na putu prema Damasku doživio susret s uskrslim Kristom i izgubio vid. U gradu je tri dana ostao slijep, bez hrane i pića. Gospodin je tada u viđenju pozvao učenika Ananiju i uputio ga u ulicu zvanu Ravna, u Judinu kuću, gdje se Savao molio. Ananija je odmah znao o kome je riječ. Čuo je koliko je zla taj čovjek nanio svetima u Jeruzalemu i da je u Damask stigao s ovlašću uhititi one koji zazivaju Isusovo ime.
Njegov strah nije prikriven niti osuđen. Ananija ga je izrekao pred Gospodinom, ali je zatim poslušao nalog. Rečeno mu je da je Savao izabrano oruđe koje će Kristovo ime nositi pred narode, kraljeve i sinove Izraelove. Otišao je u kuću, položio ruke na progonitelja i obratio mu se riječima brat Savao. Tim je oslovljavanjem čovjeka kojega se zajednica bojala već primio kao člana novoga zajedništva. Savao je ponovno progledao, bio kršten, uzeo hranu i povratio snagu.
Pavao je poslije, u govoru prenesenom u Djelima apostolskim, Ananiju opisao kao pobožna čovjeka, vjerna Zakonu i cijenjena među Židovima koji su živjeli u Damasku. U toj verziji događaja Ananija poziva Pavla da ustane, primi krštenje, opere grijehe i zazove Gospodinovo ime. Dva novozavjetna izvještaja zajedno pokazuju da Ananijina uloga nije bila sporedna. On je Pavlu vratio vid polaganjem ruku, uveo ga u kršćansku zajednicu i prenio mu poziv na svjedočenje.
O Ananijinu životu prije i poslije toga događaja Novi zavjet ne govori. Kasnija ga je crkvena predaja uvrstila među sedamdesetoricu učenika koje je Isus poslao naviještati Kraljevstvo. Pripisuje mu se i služba prvoga biskupa Damaska. Te tvrdnje izražavaju drevno uvjerenje o njegovoj važnosti za mjesnu Crkvu, ali ne potječu iz Djela apostolskih i ne mogu se povijesno potvrditi jednakom sigurnošću kao susret sa Savlom.
Predaja nastavlja njegov životopis misionarskim djelovanjem od Damaska prema južnoj Palestini. O mjestu i vremenu smrti postoje različiti navodi. Jedni smještaju njegovo mučeništvo u Damask, dok ga drugi vode u Eleutheropolis, današnji Bayt Jibrin, gdje je navodno kamenovan oko 40. godine. Pojavljuje se i približna godina 60. Budući da nema ranoga svjedočanstva koje bi razriješilo te razlike, Ananijino mučeništvo, mjesto smrti i kronologiju valja razumjeti kao hagiografsku predaju.
U Damasku se čuva spomen na kuću svetoga Ananije, podzemnu kapelu blizu istočnih gradskih vrata. Mjesto je stoljećima privlačilo hodočasnike i podsjećalo na kućne zajednice prvih kršćana. Druga predaja njegov grob povezuje s crkvom Zoravor Surp Astvatsatsin u Erevanu, a govori se i o prijenosu moći u Carigrad. Ta mjesta svjedoče o širokoj recepciji njegova kulta, premda ne pružaju neovisnu potvrdu životopisnih pojedinosti.
Ananijino je štovanje drevno i prethodi suvremenim postupcima kanonizacije. Rimski martirologij spominje ga 25. siječnja, na blagdan Obraćenja svetoga Pavla. Takav kalendarski smještaj jasno izražava njegovu ulogu u Pavlovu prijelazu iz progonitelja u apostola. Istočne ga Crkve slave i drugim datumima, među njima 1. listopada u bizantskoj tradiciji.
U središtu njegova spomena ostaje kratka, snažna novozavjetna scena. Ananija je imao razloga bojati se Savla, ali je poslušao Kristov poziv, ušao u kuću protivnika i nazvao ga bratom. Nije znao kakve će sve posljedice imati taj čin, ali je postao posrednikom Pavlova ozdravljenja, krštenja i prihvaćanja u Crkvu. Spomendan svetoga Ananije iz Damaska slavi se 25. siječnja.
