Sveti Joakim i sveta Ana

Crkva u Joakimu i Ani časti skrivenu vjernost naraštaja iz kojega je Marija primila život i vjeru. O njima ne govori kao o evanđeoski opisanim osobama: Sveto pismo ne imenuje Marijine roditelje niti donosi njihovu životnu priču. Njihov spomen zato traži zahvalnost za korijene iz kojih je izrasla Majka Gospodinova, ali i razboritost koja predaju ne pretvara u biblijsku činjenicu.

Imena Joakim i Ana pojavljuju se u ranokršćanskom apokrifnom spisu poznatom kao Protoevanđelje Jakovljevo, nastalom u drugom stoljeću. Taj tekst nije dio Svetoga pisma. On svjedoči o ranoj želji kršćana da Marijino rođenje promatraju u svjetlu Božje priprave za utjelovljenje, ali pojedinosti koje pripovijeda ne mogu se navoditi s jednakom sigurnošću kao evanđeoski događaji.

Prema toj predaji, Joakim i Ana bili su pobožni supružnici koji dugo nisu imali djece. Njihova bol, molitva i nada oblikovani su po uzoru na biblijske pripovijesti o bračnim parovima kojima Bog daruje dijete nakon dugoga čekanja. Predaja govori i o anđeoskoj najavi, susretu supružnika te rođenju Marije. U tim motivima Crkva nije pronašla novu objavu, nego pobožan način razmatranja da se Božje djelo često priprema u skrovitosti, kroz vjernost ljudi koje povijest jedva pamti.

Upravo je skrovitost najplodniji naglasak njihova spomena. Evanđelje pokazuje Mariju kao ženu koja poznaje molitvu Izraela, sluša Božju riječ i slobodno odgovara na poziv. Razumno je poštovati obiteljski prostor u kojem je odrastala, ali nije dopušteno popunjavati šutnju Svetoga pisma izmišljenim prizorima ili sigurnim tvrdnjama o svakodnevici njezinih roditelja. Joakim i Ana stoje na rubu evanđeoske pripovijesti ne zato što bi bili nevažni, nego zato što njihov smisao nije u mnoštvu podataka.

Njihov zajednički spomen usmjerava pogled prema istini da se vjera prima i predaje. Nitko ne ulazi u povijest spasenja bez odnosa, doma, jezika i sjećanja naroda. Marijin pristanak Bogu bio je posve osoban i slobodan, ali nije bio bez korijena. Časteći njezine roditelje, vjernici zahvaljuju za sve nevidljive prenositelje vjere: one koji djecu uče moliti, koji svojim životom čuvaju pouzdanje u Boga i koji ne moraju vidjeti plod vlastite vjernosti.

U kasnijim stoljećima pobožnost prema svetoj Ani snažno se proširila, a Joakimov se spomen postupno učvrstio uz njezin. Umjetnost ih je često prikazivala u obiteljskim prizorima s Marijom. Takvi prikazi pripadaju jeziku pobožnosti, a ne povijesnoj dokumentaciji. Njihova vrijednost ostaje u onome na što upućuju: utjelovljenje Sina Božjega ulazi u stvarnu ljudsku povijest, prihvaća obiteljske veze i posvećuje obične putove predavanja života.

Crkva Joakima i Anu zajedno slavi 26. srpnja. Njihov spomen ne traži da znamo ono što izvori ne govore. Dovoljno je prepoznati da Božja velika djela sazrijevaju i u tihim životima. Oni tako ostaju znak roditeljske vjernosti koja ne privlači pozornost na sebe, nego priprema prostor da drugi čuju Božji poziv i odgovore mu.