Sveti Amphibalus

Sveti Amphibalus pripada predaji o svetom Albanu, prvomu britanskom mučeniku. U najstarijoj jezgri priče pojavljuje se neimenovani kršćanski svećenik kojemu je Alban pružio utočište u Verulamiju. Svećenikova molitva i vjera potaknule su domaćina na obraćenje. Kada su progonitelji došli po gosta, Alban je odjenuo njegov plašt, predao se umjesto njega i potom podnio mučeništvo. Ime Amphibalus, njegova zasebna smrt i razrađeni životopis pojavili su se mnogo kasnije.

Verulamium, današnji St Albans u Hertfordshireu, bio je važan grad rimske Britanije. Predaja Albanovo mučeništvo smješta u vrijeme progona, najčešće uz Dioklecijanovu vladavinu početkom 4. stoljeća. Rani tekst Passio Albani, Gildas u 6. stoljeću i Beda Časni u 8. stoljeću govore o svećeniku kojega je Alban sakrio, ali ne navode njegovo ime. Ne opisuju ni njegovu kasniju mučeničku smrt.

U toj ranoj priči svećenik je važan premda ostaje anoniman. Alban ga prima kao progonjenoga stranca. Promatra ga kako danju i noću moli te ga sluša dok govori o kršćanskoj vjeri. Uvjeren njegovim svjedočanstvom, prihvaća Krista. Kada rimski vojnici stižu u kuću, Alban omogućuje svećeniku bijeg tako što na sebe stavlja njegovu odjeću. Plašt tako postaje središnji znak zamjene: domaćin spašava gosta i slobodno prihvaća posljedice vlastita postupka.

Ime Amphibalus prvi je jasno zabilježio Geoffrey od Monmoutha u djelu Historia Regum Britanniae oko 1136. Moguće je da je prenio ime koje je već kružilo, ali postoji i uvjerljivo tumačenje da je latinsku riječ amphibalus ili amphibolos, naziv za plašt, pogrešno razumio kao osobno ime. Ako je tako, odjevni predmet kojim je Alban prikrio vlastiti identitet postao je imenom svećenika kojega je spasio.

Geoffrey je uz ime donio i druge veze. Spominjao je crkvu svetoga Amphibalusa u Winchesteru te je priču upleo u pripovijesti o britanskim kraljevima imena Konstantin. Te veze nisu prisutne u ranim izvještajima o Albanu. One pripadaju književnom svijetu 12. stoljeća, u kojem se povijest rimske Britanije, legende o kraljevima i svetačke predaje često spajaju u novu cjelinu.

Kult Amphibalusa naglo se razvio u opatiji St Albans u drugoj polovici 12. stoljeća. Redovnik William iz St Albansa razradio je pripovijest pod opatom Simonom. Amphibalus više nije bio samo neimenovani Albanov gost, nego misionar i mučenik s vlastitim drugovima, mjestom smrti i relikvijama. Takvo proširenje nastalo je osam stoljeća nakon vremena u koje je mučeništvo smješteno.

Prema razvijenoj legendi, Amphibalus je bio rimski kršćanin iz Caerleona u Walesu. Bježeći pred progonom stigao je u Verulamium, gdje ga je Alban sakrio. Nakon Albanove smrti vratio se u Caerleon i ondje obratio mnoge, među njima Julija i Arona, koji se također štuju kao britanski mučenici. Rimljani su ga zatim uhvatili i doveli natrag u blizinu Verulamija.

Predaje se ne slažu o njegovoj smrti. Jedne tvrde da je obezglavljen, druge da je proboden, a kasnija priča govori da su on i njegovi drugovi kamenovani u Redbournu nekoliko dana nakon Albanova mučeništva. Tradicionalna godina 304. i točan dan smrti ne mogu se potvrditi ranim svjedočanstvima. Oni pripadaju srednjovjekovnom oblikovanju kulta, a ne sigurnoj biografiji rimskoga svećenika.

Godine 1177. ili 1178. u Redbournu su pronađeni ostatci za koje se tvrdilo da pripadaju Amphibalusu i njegovim drugovima. Legenda kaže da se sveti Alban ukazao redovniku Robertu i pokazao mjesto ukopa. Nakon izvještaja o ozdravljenjima opat je naredio iskapanje. Nađeno je više tijela, a jedno je protumačeno kao Amphibalusovo i preneseno u opatiju St Albans.

Mjesto pronalaska nalazilo se uz stare anglosaksonske grobne humke. Među predmetima su bila dva noža tipična za poganski anglosaksonski ukop. Ta okolnost ne potvrđuje identitet rimskoga mučenika. Povjesničari su zato upozorili da je otkriće relikvija bilo povezano s potrebama opatije, koja je bila zadužena i natjecala se za hodočasnike u doba nagloga rasta kulta svetoga Tome Becketa u Canterburyju.

Takva povijesna prosudba ne briše rani lik svećenika iz Albanove priče, ali jasno odvaja slojeve predaje. Postojanje neimenovanoga progonjenog svećenika pripada mnogo starijoj pripovijesti. Ime Amphibalus, veza s Caerleonom, obraćenje Julija i Arona, točan način smrti te pronalazak njegovih relikvija razvili su se u srednjem vijeku. Zato se o njima može govoriti samo kao o predaji.

U opatiji je Amphibalus dobio svetište blizu Albanova groba. Prvotno je stajalo uz veliki pregradni križ nedaleko od glavnoga oltara. Kada se 1323. urušio dio krova, svetište je oštećeno i premješteno. Oko 1350. postavljeno je u središte prostora iza kora, s kamenim grobom, slikama i ukrasima. Time je Amphibalusov kult dobio istaknuto mjesto u hodočasničkoj crkvi posvećenoj Albanu.

Za raspuštanja samostana pod Henrikom VIII. svetište je razrušeno, a njegovi su kameni dijelovi upotrijebljeni kao građevni materijal. Ponovno su pronađeni tijekom radova u 19. stoljeću i sastavljeni 1872. Obnovljeno kameno svetište dovršeno je 2021. i danas se nalazi u katedrali St Albans. Ono svjedoči o dugoj povijesti srednjovjekovnoga štovanja, iako ne može potvrditi povijesnost svih pojedinosti legende.

Ni datum spomendana nije jedinstveno prenesen. Tradicionalno se Amphibalusa spominjalo 22. lipnja, zajedno s Albanom ili u neposrednoj vezi s njim, dok noviji kalendarski podatci navode 25. lipnja. Staged crkveni zapis zadržava 25. lipnja kao glavni datum, uz otvorenu varijantu 22. lipnja. Njegovo se štovanje oblikovalo prije suvremenih postupaka kanonizacije, ali povijesni identitet ostaje izrazito nesiguran.

Amphibalus se zato ne može prikazati kao osoba s cjelovito poznatim životom. Njegov lik stoji na granici između vrlo stare uspomene na svećenika koji je poučio Albana i srednjovjekovne predaje koja mu je dala ime, mučeništvo, relikvije i svetište. Naslov svetoga čuva kultnu tradiciju St Albansa; oprez prema pojedinostima čuva razliku između ranoga svjedočanstva i kasnije legende.