Sveti Amon Nitrijski

Sveti Amon Nitrijski, poznat i kao Amon Pustinjak, Amun ili Amon Veliki, pripada prvim naraštajima egipatskih monaha. Rodio se u Aleksandriji potkraj 3. stoljeća, prema različitim predajama oko 286. ili 288. godine. Nakon dugoga života u uzdržljivom braku povukao se u Nitrijsku pustinju, gdje su se oko njega okupili brojni pustinjaci. Njegova je zajednica postala jednim od važnih središta ranoga istočnog monaštva.

Amon je potjecao iz imućne aleksandrijske obitelji i rano ostao bez roditelja. Obitelj ga je kao mladića potaknula ili prisilila na brak s djevojkom plemenita roda. Imao je približno dvadeset ili dvadeset i dvije godine. Prema monaškoj predaji, prve je bračne večeri svojoj supruzi govorio o riječima apostola Pavla i predložio joj da zajedno žive u uzdržljivosti. Ona je prihvatila. Sljedećih osamnaest godina dijelili su dom i živjeli kao brat i sestra.

Njihova odluka nije značila prezir prema braku, nego poseban oblik asketskoga poziva koji se u ranom kršćanstvu pojavljivao među pojedinim supružnicima. Nakon osamnaest godina supruga je predložila da se razdvoje kako bi svatko mogao potpunije živjeti samotničkim životom. Ona je u vlastitoj kući okupila žensku zajednicu, a Amon se oko 330. povukao južno od Aleksandrije, prema Nitriji i području zapadno od delte Nila.

Nitrija se nalazila u blizini Mariotskoga jezera, na rubu Libijske pustinje. Ondje su pustinjaci mogli živjeti u samoći, ali ne potpuno odsječeni jedni od drugih i od naseljenih krajeva. Amon je prihvatio strog način života. Jedan kasniji životopis tvrdi da je uzimao samo jedan obrok svaka tri ili četiri dana. Takve pojedinosti pripadaju asketskoj predaji, ali jasno prenose ugled koji je stekao kao čovjek molitve i odricanja.

Njegova samoća ubrzo je privukla učenike. Egipatsko pustinjaštvo nije nastalo kao unaprijed uređen sustav samostana. Muškarci i žene najprije su tražili osamu, a zatim su se oko iskusnih duhovnih otaca stvarale labavo povezane skupine. Amon je pojedinačne pustinjake okupljao, davao im smjer i pomagao urediti zajednički život. Zato ga se uz svetoga Antuna Velikoga ubraja među oce istočnoga monaštva.

Predaja ga povezuje i s osnutkom Kelija, „Ćelija”, pustinjačkoga područja udaljenijeg od Nitrije. Tvrdnja da je bio prvi osnivač tamošnjega samostana ne može se povijesno dokazati. Pouzdanije je da su njegov ugled i pobožnost privukli mnoge ljude u taj kraj te pridonijeli nastanku mreže pustinjačkih nastambi i zajednica. Nitrijski način života nalazio se između potpune samoće i čvrsto organizirana cenobitskog samostana.

Kasniji izvještaji govore o nekoliko tisuća monaha i desetcima samostana. Spominju vlastiti rad, izradu odjeće, proizvodnju vina, pekare, veliku crkvu i zajedničko pjevanje psalama. Broj od četiri tisuće sljedbenika i pedesetak samostana opisuje veličinu Nitrije u razvijenijem razdoblju, ali ne može se bez pridržaja pripisati upravo Amonovoj osobnoj upravi. Ipak, rast zajednice pokazuje koliko je snažan bio poticaj prvih pustinjskih otaca.

Amon je bio suvremenik i prijatelj svetoga Antuna Velikoga. Izvori naglašavaju Antunovo poštovanje prema njemu, a sačuvana je i poslanica povezana s njihovim odnosom. Antun je živio dublje u pustinji, dok je Amon djelovao bliže Nitriji, no pripadali su istomu duhovnom pokretu. Njihove zajednice nisu bile suparničke: iskustvo starijih pustinjaka prenosilo se osobnim susretima, pismima i učenicima koji su putovali između različitih naselja.

Atanazije Aleksandrijski uključio je Amona u svoj životopis svetoga Antuna. Ondje se nalazi poznata zgoda prema kojoj je Antun iz velike udaljenosti vidio kako anđeli nose Amonovu dušu u nebo. Ta pripovijest pripada hagiografskoj predaji i izražava Antunovo uvjerenje u svetost prijatelja. Ne pruža točnu kronologiju, ali potvrđuje da je sjećanje na Amona rano bilo povezano s Antunovim krugom.

Godina i mjesto Amonove smrti nisu pouzdano utvrđeni. Hrvatski izvori navode približno 348. ili 350. godinu te Nitriju ili Scetis, današnji Wadi El Natrun. Drugi kronološki pokušaji nude različite datume, dijelom zbog teškoća u razlikovanju više egipatskih asketa s imenima Amon, Amun i Amonije. Sigurno je da je umro u 4. stoljeću, prije Antuna, i da je njegov život ostao vezan uz nitrijski monaški krug.

Pod Amonovim su imenom sačuvani ili mu pripisani asketski spisi. Navodi se sedamnaest ili devetnaest pravila asketskoga života, dvadeset i dvije Asketske ustanove, zbirka pisama te Upute namijenjene novacima. Nije za svaki tekst moguće potvrditi da pripada istoj osobi. Brojni egipatski redovnici nosili su srodna imena, a rukopisna je predaja tijekom stoljeća spajala djela različitih autora. Ti spisi ipak svjedoče o trajnom autoritetu koji je Amonovo ime imalo u monaškim zajednicama.

Amon Nitrijski nije isto što i nekoliko istoimenih mučenika iz Aleksandrije, Herakleje, sjeverne Afrike ili Cipra. Oni su živjeli u drugim okolnostima i umrli kao mučenici, dok je Amon bio oženjeni laik koji je postao pustinjak i duhovni otac. Razlikovni dodatak Nitrijski čuva upravo tu povijesnu vezu.

Njegovo se štovanje razvilo u starini, prije uvođenja formalnih postupaka kanonizacije. Spomendan svetoga Amona slavi se 4. listopada, dok ga koptska tradicija spominje prema vlastitome kalendaru. Njegov život povezuje obiteljski dom, zajednički zavjet supružnika i pustinjsku samoću. Povlačenjem iz Aleksandrije nije pobjegao od zajednice: upravo se u pustinji oko njega rodila nova zajednica molitve, rada i duhovnoga vodstva koja je utjecala na stoljeća kršćanskoga monaštva.