Sveti Ambrozije Milanski

Ambrozije je u Milano došao kao rimski upravitelj, a ostao zapamćen kao biskup koji je oblikovao vjeru, molitvu i javni život grada. U njegovoj se službi susreću učeni tumač Pisma, pastir dostupan ljudima, pisac crkvenih himana i čovjek koji je pred carevima branio slobodu Crkve. Među onima koji su ga slušali bio je Augustin, budući biskup Hipona, kojega je Ambrozije krstio 387. godine.

Rođen je oko 339. u Trieru, u rimskoj obitelji povezanoj s državnom službom. Nakon očeve smrti odrastao je u Rimu s majkom, sestrom Marcelinom i bratom Satirijem. Marcelina je izabrala posvećeno djevičanstvo, a Satirije će poslije biti Ambrozijev blizak suradnik. Ambrozije je studirao književnost, govorništvo i pravo. Školovanje mu je otvorilo upravnu karijeru: oko 372. postao je namjesnik Ligurije i Emilije sa sjedištem u Milanu, jednom od glavnih središta Zapadnoga Rimskog Carstva. Bio je naviknut na sudske poslove, pregovaranje i smirivanje sporova.

Kada je 374. umro milanski biskup Auxencije, grad je bio podijeljen. Jedni su branili nicejsku vjeru u puno božanstvo Sina, a drugi su podupirali arijansko učenje. Ambrozije je kao upravitelj došao među okupljene kako bi spriječio nasilje pri izboru nasljednika. Iznenada je predložen za biskupa. Nije još bio ni kršten, nego je bio katekumen, a izboru se isprva opirao. Nakon careva odobrenja prihvatio je službu, primio krštenje i u kratkom vremenu crkvene redove. Dana 7. prosinca 374. posvećen je za milanskoga biskupa. Na taj se dan i danas slavi njegov spomendan.

S novom je službom promijenio način života. Velik dio imovine razdijelio je siromasima i Crkvi, a za obitelj osigurao potrebno. Posvetio se čitanju Pisma, molitvi i proučavanju grčkih crkvenih pisaca. Bio je sposoban čitati ih izravno, što mu je pomoglo prenijeti istočne teološke uvide latinskom Zapadu. Njegove su propovijedi često polazile od biblijskoga teksta, a vodile prema konkretnu kršćanskom životu. Katekumenima i novokrštenima tumačio je moralni put, sakramente i otajstvo Krista. Biskupska kuća nije mu bila izdvojena od ljudi: Augustin u Ispovijestima bilježi da je Ambrozija često nalazio okružena onima koji su mu dolazili s brigama.

Obrana nicejske vjere bila je jedna od glavnih zadaća njegova biskupstva. Pisao je o Sinu i Duhu Svetome te je sudjelovao u crkvenim raspravama. Na sinodi u Akvileji 381. osuđeno je učenje arijanskih biskupa. Ambrozije je podupirao i izbor nicejskoga biskupa u Sirmiju, gradu na prostoru današnje Srijemske Mitrovice. Takvo djelovanje povezivalo je teološko uvjerenje s pastoralnom odgovornošću: za Ambrozija pitanje tko je Krist određivalo je kako Crkva moli, krsti i živi.

Najžešći sukob s carskim dvorom izbio je za mladoga Valentinijana II. i njegove majke Justine, koja je podupirala arijansku zajednicu. Dvor je 385. i 386. tražio da Ambrozije preda jednu milansku baziliku za njezino bogoslužje. On je odbio. Vjernici su se okupili oko biskupa i bdjeli u crkvi; prema Augustinovu svjedočanstvu, pjevanje psalama i himana pomoglo im je ustrajati u napetim danima. Ambrozije nije raspolagao vojnom silom, ali je jasno pokazao da carska vlast ne može jednostavno uzeti crkveni prostor i odrediti vjeru zajednice.

Ambrozije je i sam skladao himne prikladne za zajedničko pjevanje. Pouzdano mu se pripisuje nekoliko pjesama, među njima Veni redemptor gentium. Kratke strofe i jasan ritam omogućili su da vjernici sudjeluju glasom u molitvi Crkve. Mnoge su pjesme poslije nazvane ambrozijanskima, premda nisu sve njegovo djelo; poznati Te Deum ne može mu se sigurno pripisati. Milanska je liturgijska predaja trajno vezana uz njegovo ime, ali se njezin cjelokupan kasniji oblik ne može pripisati jednome biskupu.

U Milano je u to doba stigao Augustin, mladi učitelj govorništva koji je tražio uvjerljiv odgovor na svoja pitanja o vjeri. Ambrozija je najprije slušao zbog njegove rječitosti. S vremenom ga je dotaknulo tumačenje Pisma: biskup mu je pokazivao kako Stari zavjet upućuje na Krista i kako se teški biblijski ulomci mogu razumjeti u svjetlu cjeline vjere. Augustin je također promatrao Ambrozijev način života. U Ispovijestima opisuje ga kao čovjeka kojega su ljudi neprestano trebali i koji je u rijetkim trenutcima mira čitao, katkad posve tiho, očima bez glasa. Njihov odnos nije bio niz dugih osobnih razgovora, ali je Ambrozijeva riječ i prisutnost snažno utjecala na Augustinov put. U uskrsnoj noći 387. krstio je Augustina, njegova sina Adeodata i prijatelja Alipija.

S carevima je Ambrozije morao i surađivati i raspravljati. Protivio se vraćanju poganskoga Oltara Pobjede u rimski Senat uz državnu potporu. U političkim krizama pregovarao je i posredovao, ali je pred vlašću zadržavao pravo biskupa da govori o vjeri i pravdi. Nisu sve njegove prosudbe bile jednako pravedne. Kada je 388. u Kaliniku uništena sinagoga, protivio se tomu da car kazni počinitelje i zatraži naknadu štete. Time je obranu crkvenih interesa stavio ispred prava oštećenih; Ivan Pavao II. kasnije je taj njegov sud izričito ocijenio neprikladnim. Ambrozijeva velika moralna hrabrost ne uklanja tu ozbiljnu granicu njegova djelovanja.

Najpoznatiji je slučaj povezan s carem Teodozijem I. Nakon krvavoga obračuna u Solunu 390. Ambrozije je zahtijevao da car prizna težinu počinjenoga nasilja i učini pokoru prije ponovnoga punog euharistijskog zajedništva. Broj ubijenih i dramatične pojedinosti susreta razlikuju se u kasnijim prikazima, no jasno je da car nije bio izuzet od moralne odgovornosti samo zato što je vladao Carstvom.

Njegovo književno djelo raslo je iz biskupske službe. U De officiis ministrorum govorio je o dužnostima crkvenih službenika, oslanjajući se i na klasičnu etiku koju je poznavao iz mladosti. Pisao je o vjeri, Duhu Svetome, pokori i sakramentima. U Exameronu tumačio je šest dana stvaranja. Grčke je crkvene oce, osobito njihovo duhovno tumačenje Biblije, približio zapadnim čitateljima. Nije pisao kao učitelj udaljen od zajednice: propovijedi i rasprave nastajale su uz katehezu, krštenja, sporove i svakodnevne potrebe vjernika.

Predaja o njegovu djetinjstvu pripovijeda o roju pčela koji mu se spustio na lice, navijestivši njegovu buduću rječitost. Zato se na slikama pojavljuju pčele, košnica i med, a Ambrozije se časti i kao zaštitnik pčelara. Ta je priča dio kasnije predaje, dok se njegov stvarni glas čuva u pismima, propovijedima, himnima i Augustinovu svjedočanstvu. Ambrozije je umro u Milanu 4. travnja 397. Njegovo se štovanje razvilo u staroj Crkvi, prije kasnijih formalnih postupaka kanonizacije. Papa Bonifacije VIII. ubrojio ga je 1298. među četvoricu velikih latinskih crkvenih naučitelja.

Kao zaštitnik Milana, Ambrozije ostaje blizak gradu u kojem je od upravitelja postao pastir. Nije ostavio samo pravila i rasprave nego primjer biskupa koji je čitao Pismo, primao ljude, učio zajednicu pjevati i govorio caru kada je savjest to tražila. Njegov spomendan 7. prosinca povezuje taj bogati život s danom kada je prihvatio službu koju nije tražio.