Sveti Amato Ronconi
- Slavi se
- 8. svibnja
Sveti Amato Ronconi bio je talijanski član Svjetovnoga franjevačkog reda, pustinjak, hodočasnik i skrbnik siromašnih i bolesnih. Rodio se 1225. ili 1226. u Saludeciju kraj Riminija, a umro je 8. svibnja 1292. Svoj je skromni dom pretvorio u prihvatilište za putnike i potrebite te mu je služenje obilježilo čitav život.
Potjecao je iz imućne plemićke obitelji, ali je rano ostao bez roditelja. Odrastao je u kući starijega brata Giacoma. Kao mlađi sin zemljoposjednika nije raspolagao velikim nasljedstvom pa je radio kao nadničar. Imao je i sestru Chiaru, s kojom je poslije obrađivao zemlju.
Šogorica Lansberga željela ga je oženiti svojom mlađom sestrom kako bi obiteljsko imanje ostalo među rođacima. Amato je odbio brak jer je izabrao molitvu, pokoru i pustinjački život. Giacomo mu je radi obiteljskoga mira dao kuću i manji komad zemlje na putu između Riminija i Rima.
Amato je kuću otvorio hodočasnicima. Putnicima je davao smještaj i hranu, a siromasima ono što je mogao steći vlastitim radom. Obrađivao je polja kako bi uzdržavao prihvatilište. Njegov je izbor ponovno izazvao šogoričino protivljenje, jer je imanje služilo ljudima izvan obitelji.
Lansberga je iz osvete proširila klevetu da Amato i njegova sestra Chiara žive u rodoskvrnuću. Optužba je istražena i pokazala se lažnom. Amato se nakon toga nije odrekao služenja, nego je nastavio dijeliti imovinu i rad s potrebnima.
Pridružio se Svjetovnomu franjevačkom redu. Kao franjevački tercijar nije živio u samostanu, nego je evanđeosko siromaštvo ostvarivao unutar laičkoga života. Povlačio se u osamu, ali pustinjaštvo nije shvaćao kao bijeg od ljudi. Iz osame je izlazio kako bi njegovao bolesnike, podizao kapele i uređivao skloništa za hodočasnike.
Njegovo je prihvatilište preraslo u ustanovu posvećenu Mariji na brdu Orciale. Tradicija ga pamti kao utemeljitelja hospicija i bolnice, a nasljednica te ustanove postoji kao dom Casa di Riposo Pia Beato Amato Ronconi. Njegova su djela stanovnici Saludecija i Riminija prepoznali već za života.
Amato je bio neumoran hodočasnik. Posjetio je grob svetoga Gaudencija u Riminiju i špilju svetoga Marina na Monte Titanu. Četiri puta pješice je putovao do groba apostola Jakova u Santiagu de Composteli. Ta su putovanja bila dugotrajna i opasna, ali su istodobno povezivala njegovo pustinjaštvo sa služenjem drugim putnicima.
Predaja uz hodočašća veže više čudesnih događaja. Kada je pokušao peti put krenuti u Santiago, navodno mu se ukazao anđeo i upozorio ga da mu se približava smrt. Amato se vratio i počeo uređivati posljednje poslove.
Dana 10. siječnja 1292. u benediktinskom samostanu San Giuliano u Riminiju predao je redovnicima ostatak svoje imovine. Umro je iste godine, 8. svibnja. Stariji hagiografski zapis navodi 1304., ali taj datum nije spojiv s bolje potvrđenom kronologijom i ne prihvaća se kao povijesni završetak njegova života.
Njegovi su posmrtni ostatci u svibnju 1330., nakon požara koji je uništio prvotno počivalište, preneseni u crkvu San Biagio u Saludeciju. Mjesno štovanje nastavilo je rasti, a Amatovu su zagovoru pripisivana brojna čudesa.
Papa Pio VI. potvrdio je 17. travnja 1776. njegovo dugotrajno štovanje, čime je priznat kao blaženik. Župa San Biagio i udruga posvećena Amatu obnovile su 1997. postupak za kanonizaciju. Papa Franjo proglasio ga je svetim 23. studenoga 2014. na Trgu svetoga Petra.
Spomendan svetoga Amata Ronconija slavi se 8. svibnja, na dan njegove smrti. U staroj franjevačkoj predaji pojavljuje se i mjesna proslava 15. svibnja, ali opći se zapis veže uz 8. svibnja. Zaštitnik je rodnoga Saludecija.
Amato Ronconi nije Amator, biskup Auxerrea, niti Amat iz Grenobla ili Amat od Nusca. Njegov identitet određuju Saludecio, Svjetovni franjevački red, hodočašća u Santiago i hospicij za siromahe. U njegovu su se životu pustinjačka sabranost i praktična briga za putnike, bolesnike i siromašne trajno dopunjavale.
