Sveti Amat iz Grenobla
- Slavi se
- 13. rujna
Sveti Amat iz Grenobla, latinski Amatus, a francuski Amé ili Aimé, bio je franački redovnik, pustinjak i prvi opat dvostrukoga samostana u Remiremontu. Rodio se oko 560. u plemićkoj obitelji u Grenobleu. Nije bio biskup: biskupska služba pripada drugom svetom Amatu, onomu iz Siona, koji se također slavi 13. rujna.
Amat je oko 581. stupio u opatiju svetoga Mauricija u Agaunumu, današnjem Saint-Mauriceu u švicarskom kantonu Valais. Jedna ga predaja smješta u opatiju još od djetinjstva i govori o trideset godina provedenih kao učenik, redovnik i pustinjak. Pouzdaniji kronološki okvir dopušta da je oko tridesete godine napustio samostansku zajednicu i povukao se u osamu.
U pustinji je živio u molitvi i pokori. Glas o njegovu načinu života proširio se izvan Agaunuma i privukao pozornost svetoga Eustahija, opata Luxeuila. Eustahije ga je nagovorio da se pridruži redovnicima u Luxeuilu, važnom središtu kolumbanovske tradicije. Jedna mjesna predaja taj prijelaz smješta u 614.
Amat je pripadao redovničkom svijetu oblikovanom Pravilom svetoga Kolumbana. Kasniji ga izvori često nazivaju benediktincem, a tako ga pamti i dio crkvene tradicije. Izraz kolumbanovski redovnik preciznije opisuje prvotni oblik zajednice u Luxeuilu i Remiremontu, dok benediktinski naziv odražava kasniji razvoj tih ustanova.
Na jednom misionarskom putovanju stigao je na kraljevski dvor u Metzu. Ondje je upoznao Romarika, nekadašnjega palatinskoga grofa kralja Teodeberta II. Amatovo je propovijedanje snažno djelovalo na velikaša, koji je napustio dvorski položaj i poslije također bio štovan kao svetac.
Romarik je na svojem zemljištu s Amatom osnovao dvostruku redovničku zajednicu u Remiremontu. Jedan je samostan bio namijenjen ženama, a drugi muškarcima; predaja redovnice smješta na vrh planine, a redovnike u dolinu. Osnutak se često datira oko 620. Zajednica je slijedila strogu kolumbanovsku disciplinu, a Amat je postao njezin prvi opat.
U Remiremontu je uveo Laus perennis, Vječnu hvalu. Redovnici i redovnice izmjenjivali su se u crkvi kako molitva psalama ne bi prestajala ni danju ni noću. Takav je raspored zahtijevao dobro uređenu zajednicu i velik broj sudionika. Neprekidna molitva postala je jednim od najprepoznatljivijih obilježja Amatova vodstva.
Samostanom je upravljao više godina, a posljednje je razdoblje ponovno proveo kao pustinjak, prema predaji u špilji. Tako se njegov životni put zatvorio povratkom samoći iz koje ga je Eustahije bio pozvao u zajedničku službu. Amat je ostao povezan s Remiremontom kao utemeljitelj i prvi opat, dok je Romarik nastavio razvoj zajednice.
Godina Amatove smrti nije potpuno usklađena. Jedan životopis navodi 627., dok mjesna i martirologijska predaja daju 13. rujna 629.; širi raspon obuhvaća godine od 625. do 630. Kao razuman završni podatak može se zadržati smrt oko 629., uz svijest o varijanti 627. Pokopan je na vlastiti zahtjev pred vratima crkve, a poslije su njegovi ostatci položeni pod jedan od oltara.
Njegovo štovanje pripada ranomu srednjem vijeku. Predaja navodi 3. prosinca 1049. i papu Lava IX. kao datum kanonizacije, no taj podatak vjerojatno označava kasniju potvrdu kulta ili obred povezan s relikvijama, a ne postupak u današnjem smislu. U Rimskom se martirologiju spominje 13. rujna.
Amat se osobito štuje u Grenobleu i Remiremontu. Po njemu je nazvan i Saint-Amé u departmanu Vosges. Njegov identitet određuju Agaunum, Luxeuil, Romarik i Remiremont, a ne biskupska stolica. Sveti Amat od Siona bio je biskup i druga osoba, premda im se spomendan podudara.
Spomendan svetoga Amata iz Grenobla slavi se 13. rujna. U njegovoj uspomeni sjedinjeni su pustinjačka sabranost, misionarsko propovijedanje i gradnja trajne redovničke zajednice. Remiremont i praksa Vječne hvale ostali su najjasniji trag njegova djelovanja.
